Kategorija: Duhovnost

Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.

Posve jasno i realno zapažam kako Gospod vodi sve pojedinosti našega života i rada.

Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati i njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju!

Uvjeren sam da sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život.

Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu.

Učiniti djelo ljubavi čovjeku koji trpi temelj je svakog duševnog života.

Poniznost, molitva, duhovno štivo, vježba volje u dobru, ispovijed, pričest – jesu samo pomoćna sredstva koja napokon dovode do jednog cilja: uvesti Boga u našu dušu. Tek tada će biti ispunjena ona neizmjerna praznina koja je u našoj duši i koju može ispuniti samo neizmjerni Bog.

Ni najmanji bacil ne miče se bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje.

Upotrijebimo sve naše energije da spasimo svoje duše i što više duša naših bližnjih.

Treba krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu.

Bog hoće da vodi ljude pomoću ljudi.

Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za sjedinjenjem s njime.

Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.

Molimo se Mariji bez prestanka da puni svete radosti jednom preminemo u njezinu nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu.

Euharistija napunja dušu rasvjetom koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog.

Čovjek, koji ne ljubi neumrlu dušu svoga brata, ne može biti pravi rodoljub. Jer što koristi čovjeku, ako ima sve blago ovoga svijeta, a duša mu je u smrtnom grijehu?

Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd, potpuno uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. (Majci sa studija iz Pariza, 1921.)

Katolici su dužni pred Bogom voljeti svoju domovinu i raditi bolje nego itko drugi za procvat domovine. Najbitnije za svakog rodoljuba jest da nastoji da duša njegova i duša njegove braće ne bude u smrtnom grijehu.

Imati Milost na zemlji, a slavu na Nebu, jest cilj svih ljudskih nastojanja.

Neki dan sam zavjetovao Blaženoj Djevici čistoću sve do ženidbe. Možda će ta trajati i do smrti. (B. Luka, 12.XII.1915.)

Božanska dobrota je ono vječno žensko što prosjajuje kroz žensko biće i pobuđuje te na jaču ljubav k Bogu

Djevojka je odraz Božjeg savršenstva, koja je tebi namijenjena da te dopunjujući diže. No, da ti zaista bude potpuna pomoć, treba da si međusobno sve donesete u brak i da ništa ne ispijete prije, jer će inače uzmanjkati u gorkim danima.

Bračna je ljubav slika, slutnja, priprava za neograničenu ljubav Božju.

Čovjek u braku dolazi do uvjerenja da se potpuna, nerazdruživa ljubav ne može postići na ovoj zemlji i da će ljudsko srce tek zadovoljiti nerazdruživa ljubav u vječnom sjedinjenju s Bogom.

Težnja ljudske duše odviše je duboka, a da bi je zemaljska ljubav mogla trajno zadovoljiti.

Što god radili, sva djela moraju ići za tim da se u svijetu čini što manje grijeha i što više zaslužnih djela.

Religija je bez molitve mrtva.

Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika.

Iskreno govoreći, ja se ne bojim smrti, ta tamo gore je ono pravo carstvo.

Hrvatski se narod odnjihao u krilu svete Crkve Katoličke i od nje dobio mnoštvo duhovnih i vremenitih dobara.

Krist je došao na svijet da posveti svu prirodu, svakoga čovjeka i svaku narodnost.

Pričest je izvor života.

Ne zaboravimo na Kristovu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.

Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život: ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja.

Naš duh teži za savršenim, velikim Duhom. U molitvi se s Njim razgovara i On mu tako čudnovato fino odgovara da čovjek misli te diše zrak visina.

Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest sv. Crkva; najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba.

Jučer navečer bio sam na Kristalini (na zabavi). Bilo je dosta veselo, no kad sam se vratio, sjetio sam se da je korizma, te da se ne smiju pohađati zabave. Treba priznavati duhovni autoritet, jer bez autoriteta nema sloge.

Prvi put sam vidio svijetlo-modri Atlanski ocean, čiji su se valovi žurili, pjeneći se i natječući. Taj neprestani život, to kretanje neizmjernosti, kao da je slika Duha Svetoga, koji je neprestani, vječni, neizmjerni i lijepi život

Pokloniti sve i žarko ljubiti bližnjega, koliko li veselja ima u svemu tome! A strah nestane sam od sebe.

Gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja.

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!

Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa – Euharistija.

Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha.

Napasti navale užasno, no molitva me diže. U svetinji nad svetinjama u srcu mom, nepokolebiva je vjera.

Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi dade otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju.

Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.

(Na suđenju, 24. siječnja 1948.)

– – – – –

Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveca bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi.
Pa nije ostavio ni Tebe ni mene!
A neće ostaviti ni Hrvatske!
Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.

(26. veljače 1955., Godine teške i bolne, str. 114)

– – – – –

Svetost se sastoji u savršenom ispunjavanju volje Božje,
ili u savršenoj ljubavi prema Bogu.
Ali to ne znači da zato treba tražiti velika djela,
neobične pothvate, pa čak ni neobične
darove milosti.
Svetost se može postići sasvim sitnim
i malim stvarima.
Sasvim jednostavnim i priprostim sredstvima …
O njima treba najprije govoriti.

Evo, za početak: svetost je zapravo u skladnosti.
Neskladan čovjek ne može biti svetac.
Pod tom skladnošću ne mislim samo
na nutarnji skladnostikoji mora postojati između volje Božje i naše volje,
već mislim i na vanjski naš sklad,
na sklad našeg vanjskog bića,
onoga što ljudi vide
i počemu nas najprije prosuđuju;
mislim dapače i na sklad naše najobičnije vanjštine,
koju će najprije uočiti na nama.

(14. travnja 1945.)

– – – – –

Svetost – punina.
Svetost – vrhunac kršćanskog savršenstva.
Svetost – posljednja stepenica u nasljeđivanju Isusa Krista.
A gdje sam ja od nje?

(4. ožujka 1953.)

– – – – –

Svakako se isplati živjeti u ovome vremenu.
Isplati se, jer je posvećenima u svijetu
Bog namijenio veliku misiju.
Ali tu misiju mogu izvesti
samo konstruktivne, duboke i široke duše.
Ne male, uske, mrzovoljne duše;
ne duše pune svojih problema i svojih jada.

(1957. godine, Izazov Kristova kraljevstva, str. 122)

– – – – –

Onaj tko hoće da uđe u nebo
treba da bude ponizan kao dijete,
bezezlen kao dijete, nevin kao dijete,
jednostavan kao dijete.
Ne, ne ulazi u nebo ni učenost,
ni aktivnost sama po sebi.
Ni mudrost, ni radinost! Čak ni čudotvorstvo!
Sve je to samo po sebi malo,
vrlo malo kad se o nebu radi.
Treba biti ponizan, jednostavan, nevin. Kao dijete!

Mi smo tako tašti! I tako volimo biti komolicirani!
I tako čudesno volimo biti zreli! Pa ipak,
Isus je jasno rekao: ponizni, jednostavni kao djeca.

(30. siječnja 1954.)

– – – – –

Kad ja kao kršćanin pazim na urednost
onda to nije obična građanska pristojnost,
ni rezultat vlastite kulture ili civilizacije,
već ja tom svojom urednošću slavim Oca
i postajem makar mala slika Očeva,
koji je Sjaj i Jasnoća;
onda tom svojom urednošću postajem
slična Isusu
koji je sigurno kao savršena slika Očeva
posjedovao sjaj i jasnoću u punini
svoga čovječjeg lika;
onda ja tom svojom urednošću propovijedam
Duha Ljubavi,
jer što je drugo ljubav
nego sklad i harmonija, sjaj i ljepota.

(Pouke, 1954.)

– – – – –

Pozvani smo na svetost,
svetost je posao svakoga našeg dana,
svetost se redovito sastoji u vršenju sitnih
malih stvari
– poručuje nam Novorođeno Čedo.

(1. siječnja 1947., Adventska čežnja, str. 73)

– – – – –

Danas ionako ne možemo slaviti Boga
velikim djelima,
pa ga slavimo bar sitnicama, malim stvarima,
jer ništa nije neznatno u očima njegovim
i sve ga može slaviti,
jer je u njemu On i kroz sve nas On pozivnje i gleda.

(Pouke, 1954.)