U sredini križarske lozinke stoji riječ „Euharistija“. I u središtu cijelog kršćanskog života vjernika treba bili Euharistija, pogotovo u životu Križara, jer Euharistija je najveće dobro Crkve. „Euharistija je izvor i vrhunac kršćanskog života“ (KKC 349).
Euharistija – jest Isus Krist živi medu nama! Onaj isti Krist koji je došao u Betlehem na ovaj svijet, koji je prošao zemljom čineći dobro, koji je bio nepogrešivi Učitelj i svemogući čudotvorac, koji je umro na križu i slavno uskrsnuo. U sv. Misi obnavlja se nekrvnim načinom Isusova žrtva na križu. Tko bi mogao doseći svu veličinu i značenje toga događaja! Da, to je najveće bogatstvo Crkve, a kako su osiromašene sekte koje su Euharistiju zabacile.
Što su sve umjetnine, sve dragocjenosti prema Euharistiji?! Kardinal Newman (1801-1890) bio je arhiđakon anglikanske Crkve s plaćom od 100.000 Fr. To je u ono vrijeme bila velika svota. Proučivši katoličku vjeru, obratio se i postao katolik.Prije prijelaza u katoličku Crkvu jedan mu prijatelj reče: „Promisli dobro što radiš. Ako postaneš katolik, izgubit ćeš plaću od 100.000 franaka“. Newman s prezirom prema novcu odgovori: „Što je 100.000 franaka u usporedbi samo s jednom sv. Pričesti.“
Sveta Misa uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve. Svaka je sv. Misa i Veliki Petak i slavni Uskrs. Posvećene čestice čuvaju se u svetohraništu. da imamo mogućnost i izvan sv. Mise primiti sv. Pričest, osobito bolesnici, ali i da možemo dolaziti Kristu Gospodinu u pohode, na adoraciju, klanjanje.
Vječno svjetlo, crveno svjetlo uz svetohranište, uvijek čim stupimo u crkvu, upozoruje nas da je tu Bog naš Isus Krist. Kako je to svečani čas, kako sveto mjesto, kako divan ugođaj, dolazili Bogu svome! Pravo je imao starozavjetni psalmist, a mi imamo još veći razlog da kličemo veselo: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!“
Križari i sv. Misa
Križari imaju posebni razlog i dužnost da kod sv. Mise sudjeluju s najvećom pažnjom. Zar Križar ne može govoriti i misliti ovako: „Kriste, ja Te ljubim, ja sam Tvoj vjerni sljedbenik, ja se borim za Tvoje kraljevstvo, da se duhovno obnovi moj narod. Evo ja Tebi prikazujem sve moje napore, sve moje žrtve, primi ih i blagoslovi ih! Ti obnavljaš svoju žrtvu na oltaru, i ja se Tebi opet posvećujem, prikazujem Ti moje male žrtve i križeve, svladavanja i odricanja.“
Ne smije se dogoditi da bi Križar koju nedjelju ili zapovijedani blagdan bez teškog razloga izostao od sv. Mise. Naprotiv, kad god uzmogne i radnim danom doći, neka to učini, pa ako je moguće i svakim danom.
Križari moraju poznavati obred sv. Mise! Oni trebaju sudjelovali aktivno, tj. sa cijelom zajednicom moliti i pjevati i svojim uzornim vladanjem biti ostalima poticaj na pobožnost. Ako je potrebno ministrirati, ako je potrebno nastupiti kao čitač kod sv. Mise, evo Križari su tu, bez obzira na dob, jer je to svakome čast posluživati kod oltara. Ako sluti da nema ministranta ili čitača ili da je nešto potrebno, hvale je vrijedno da se sam javi svećeniku u sakristiji i ponudi, ako treba u čemu pomoći. To znači suosjećati s Crkvom.
Sveta Pričest
Velik je Bog. Zar to nije čudo. kako u prirodi sve raste i umnaža se. da bi čovjek imao hranu za tijelo. A evo i u duhovnom području nije izostala izdašna i potrebna hrana, da budemo duhom jaki, zdravi, otporni protiv napasti i strasti. To je sv. Pričest. Tada sam Krist Gospodin dolazi k meni. „Ne vidimo ne gledamo, al’ po živoj vjeri znamo, što van reda biva tu.“ (Sv. Toma Akvinski).
„Misa je istodobno i nerazduživo žrtveni spomen-čin kojim se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primili samoga Krista koji se prmio za nas.“ (KKC 363).
Već samo pristupanje sv. Pričesti je religiozan čin, kojim iskazujemo svoju vjeru i ljubav prema Kristu. No, sv. Pričest jest zaista duhovna hrana. Po sv. Pričesti povećava se naše sjedinjenje. „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj, koji mene blaguje, živjet će po meni.“ (Iv.6, 57).
Sveta Pričest nas odvaja od grijeha… i briše nam lake grijehe… a čuva nas od budućih smrtnih grijeha. „Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha.“ (KKC 1395).
Sveta Pričest slabi u nama sklonosti na zlo, a jača sklonosti na dobro, a to je velika stvar.
Ako se veselimo dolasku prijatelja i rado mu otvaramo vrata svoga doma, daleko se više moramo radovati dolasku Isusa Krista. „Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom…“ (Ps.42.1).
Crkva obvezuje svoje vjernike da barem jedanput godišnje prime sv. Pričest, a Križari imaju dužnost barem jedanput mjesečno to učiniti. No, daleko je bolje i preporučljivije. da to bude mnogo češće. Ideal nam je, kad smo god kod sv. Mise da primimo i sv. Pričest, dakako uz uvjet da smo pripravni, dakle da nismo u stanju neispovjeđenog teškog grijeha na svojoj duši i da smo jedan sat na tašte.
Križari će nastojati da sa što većom pažnjom i ljubavlju dolaze k stolu Gospodnjem. Neka njihov zaziv prije sv. Pričesti: „Gospodine, nisam dostojan, da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja!“ – bude izrečen iz dubine duše, s vjerom, pouzdanjem i ljubavlju.
Poznavaoci dr. lvana Merza gledali su ga kako pobožno, sabrano prima dnevno svetu Pričest, bili su upravo ganuti s kakvim počitanjem on prima ovaj dragi zalogaj nebeske hrane.
Potrebno je čuvali se uobičajenosti. da nam česta pričest ne pređe u puki običaj, nego da uvijek dolazimo s novom svježinom i ljubavlju. Onda će zaista bili obilni plodovi sv. Pričesti u križarskom apostolskom radu. Reče dr. Merz, nakon jednog održanog predavanja: „Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija“.
Dr. Juge bio je liječnik, a po uvjerenju ateista. Jednog je dana prisustvovao u Lurdu u liječničkom uredu pregledu gđe. Augold koja je ozdravila od neizlječivog tumoru u jednom času, kad je primila blagoslov s Presvetim oltarskim sakramentom. Do tada otpisana, u krajnjem stupnju bolesti, a sada pregled pokazuje da u njoj više nema traga tumoru. Svima je bilo očito da je to čudo Božje, čudo Euharistije. No, on dr. Juge je bio nevjernik, nije dakle vjerovao niti u Boga, niti u čudesa, a evo ovdje neizlječiva bolest u času je nestala. Tražio je kolege liječnike, neku mu dadu vremena da stvar dobro prouči. I nakon duljeg vremena, izjavio je da je tu zaista euharisiijsko čudo, daje to ozdravljenje izveo Isus Krist, i stoga od sada on vjeruje, i od sada će svaki dan dolaziti sv. Misi i primati sv. Pričest! Kako li divne, uvjerljive pouke, da s vjerom i ljubavIju budemo česti pričesnici.
Euharistijski pohodi
Uz sv. Misu i sv. Pričest preporučljivo je pohađati Spasitelja u presv. Oltarskom sakramentu, da mu se poklonimo, da Ga pozdravimo, da se pomolimo. Kako bismo mogli prolaziti pokraj crkve, da se barem na čas u nju ne svratimo. Ako je prilika i da dulje vrijeme ostanemo. Boravak pred Svetohraništem, pred Isusom Kristom u svetoj hostiji, uvijek donosi dobre misli, želje, odluke, dobra rješenja. To je sunčanje duše.
Žari srce za velike ideale! Tješi u žalosti, bodri u časovima klonulosti. Tu razmišljamo o našim krupnim pitanjima života, tu osluškujemo Isusov odgovor, što da činimo!
Križari će osobito svečano slaviti Tijelovo, dan Euharistije. Sudjelovati će svaki u svojoj župnoj zajednici, kako u pripremama za tjelovsku procesiju, tako i na sam dan Tijelovo, bit će na pomoć svećeniku u svemu stoje potrebno.