„Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama…“ (Lk 21, 34)
Što su to uopće životne brige? Nekada jednostavno ne znam što bi okarakterizirao kao životnu brigu. Grozno. To je kao da ne znam odrediti životne prioritete. U zadnje vrijeme prepoznajem životne brige po tome koliko me zbog koje boli glava. Ako me malo boli, lako ćemo riješiti, ako me jako boli, znači da će me vjerojatno boliti i sutradan, a to znači da imam veliki problem.
Isus mi danas kaže da se pazim prejedanja, prenapijanja i prezauzetosti nekakvim problemima koji zapravo i nisu tako važni. Razumijem ovo prvo i drugo… mislim, posljedice su veliki trbuh, višak kilaže, povraćanje i mamurluk, ali ovo treće? Koja je posljedica prezauzetosti životnim brigama? Stres? Manjak prijatelja? Nedostatak ljubavi? Vjerojatno. Ali mislim da je ovdje pravo pitanje na koje treba odgovoriti da li ja živim život računajući na Božju pomoć i Njegovu prisutnost, ili Isusa nema apsolutno nigdje u mojim trenucima?
Ima jedna oduševljavajuća nota u mom životu na koju sam toliko ponosan, a koja zapravo proizlazi iz moje ljenosti. Nije nešto s čime bi se trebao ponositi, ali me jako usrećuje jer ukazuje na Božju prisutnost u mom životu. Ide ovako. Nekada se oko mene događaju stvari koje mi ne odgovaraju. Znam da bi trebao reagirati na njih, ali kao da mi nešto ne dozvoljava, kao da me nešto sprečava. Kako vrijeme prolazi, sve sam napetiji zbog neriješavanja i nesuočavanja s tim problemom, ali kada sjednem stvar napraviti, kočnica. Ne ide. Ne mogu. Zablokiran. Prije me je to neizdrživo frustriralo, čupao bi kosu (dok sam je imao), hvatala bi me nesanica. Međutim, u zadnje vrijeme promijenio sam taktiku. Čim se pojavi taj osjećaj da nešto ne odgovara, više se ne trudim razbijati glavu oko toga. Jednostavno se pomolim i gotovo. Razmišljam: neka Bog odredi što je za mene dobro. Ima vremena, ništa se ne mora riješiti danas. Bože izvoli, kako kaže pjesma: Misli Ti! I nakon nekog vremena stvar se riješi sama od sebe, ili me riješenje pogodi u glavu dok perem zube ili pjevušim neku pjesmu. I bam, to je to. Nekima je to možda smiješno, ali meni djelotvorno. Nije to stav u kojem kažem „boli me briga“. To je jednostavno suradnja sa Duhom Svetim. Duboko vjerujem u to. I primjetio sam da rješenja uvijek uspijevaju ako je stvar za mene dobra, ako nije, stvar propada. To je zapravo i logično. Zašto bi mi uspjevalo nešto što za mene nije dobro? Mislim da se s ovim slaže i moj anđeo čuvar (kojemu se ovih dana posebno zahvaljujem).
U čemu je zapravo stvar? Onoga trenutka kad sam počeo razmišljati o svome problemu iz perspektive Evanđelja, stvari su se počele za mene odvijati nabolje. Koliko god teško bilo to nekada priznati, ipak je tako.
Prva nedjelja došašća donosi nam Isusov govor o posljednjim stvarima, ili danima. Njegov poziv na budnost očituje se i u meni prilično oštrom prekoravanju. „Ne pretjeruj u jelu, piću i brizi o svjetovnome…“ upućuje nas na povratno razmišljanje o tome koliko je Bog prisutan u našem životu. Isus nabraja stvari koje nas vrlo lako zaokupiraju, a svima su nam lako dostupne. One uveseljavaju naš duh kroz naše tijelo, ali snažno pitanje je: koliko ga izgrađuju? Odmah odgovornom tvrdim: nikako! Nema izgradnje duha kroz flašu, tanjur ili bespoštedno trčanje za slavom, moći i bogatstvom. To su stvari koje prizemlju. Nama ne treba nešto što nas prizemljuje. Nama trebao ono što će nas uzdići k Bogu. Što je to?
Poslužimo se jednom pričicom koju vjerujem da ste već imali prilike negdje pročitati.
„Bila je zima. Čovjek gleda djevojčicu na zemlji, uvijenu u nekoliko krpica, a tako mršavu da možda nikada tako nešto nije vidio. Pogleda joj onečišćenu malu ručicu, kao da je pitala štogod sitniša. Čovjek podigne oči prema nebu: – Bože moj, kako možeš dopustiti nešto ovako? Zašto ne pomogneš ovoj djevojčici? U zraku se začuje jedan jasni i odriješiti glas: – Već sam joj pomogao. Stvorio sam tebe!“
Potrebno nam je da se dajemo! Vidite, sve ove stvari na koje Isus upozorava proizlaze iz naše sebičnosti. Pun trbuh jela i pila, puna glava mojih problema, samo mojih. A što je s tuđim problemima? Zar i onaj drugi nema probleme iste kao i ti, možda još i veće? Zar ti nikada nije palo na pamet da svoje probleme možeš riješiti upravo tako da pomogneš drugima riješavati njihove probleme? Ali to je danas problem. Danas nitko ne vjeruje da mu onaj drugi, onaj bližnji, iskreno želi pomoći u riješavanju problema. Kada ti netko nudi rješenje u glavi se odmah pojavljuje misao: „A koji je njegov interes“? Sve je danas interes. Svemu pristupamo s interesom. Ničemu ne pristupamo iz sebedarja, iz jednostavne želje da učinimo nešto jer je to samo po sebi dobro i potrebno je svima. Gdje je nestao duh sebedarja? Ili smo preogorčeni na ljudsku zloću koju doživljavamo oko sebe, ili smo previše zaokupljeni sa sobom. I u jednom i u drugom slučaju isključili smo Boga iz svog srca, a tamo gdje nema Boga, nema ni sebedarja.
Budni budite… Jutarnje zvono zvonit će na zornicu… Ima li u tebi snage da se pokreneš i dopustiš da adventska pjesma iz promrzlih i često promuklih grla otopi taj sloj leda oko srca koji ne dopušta Duhu Svetom da se nastani u svom hramu? Ima li šanse da te jutarnja žrtva potakne na posvemašnje sebedarje, a posebno na svjedočenje vjere onim sitnim i malim dušama koje su sve svoje nade stavile u svoje ruke, te ih čvrsto stisnule i zgrčile u krutu pozu sebičnosti i bezdušnosti? Može li tvoje sneno oko progledati kroz sumornu maglu hrvatskoga jutra i prepoznati da je upravo Isus ono što nam treba?
Predaj svoje misli Isusu. Dopusti da svjetlo adventskih svijeća posvijetli tvoj životni put, rasvijetli tvoje životne probleme i sagori svaku sebičnost u tvome srcu. Neka te ponese blagoslov jutarnjih misa u dan u kojemu želiš i znaš biti Isusov, dan u kojemu upravo ti znaš darovati sebe na veselje i radost svih ljudi koji te susreću. A kada te pitaju: – „Zašto si tako sretan i nasmijan“? – ne zaboravi odgovoriti: – „Zato što me je jutros Isus probudio“!
vlč. Stjepan Škvorc