Križari su dužni s poštovanjem njegovati uspomenu na našeg križarskog predsjednika, apostola i mučenika Feliksa Niedzielskog. 20. veljače 1947. godine u ranu zoru strijeljan je u Banjoj Luci. Felixov grob se nalazi u Boriku u centru Banje Luke gdje se danas nalazi stadion stoga ne postoji mogućnost ni da mu se upali svijeća ili cvijeće dostojno položi na grob. Feliks Niedzielski uistinu je dostojan nadimka „Drugi Merz“. Po posljednjim djelima vidimo njegovu veličinu i po tome ga prepoznajemo kao Isusovog učenika koji je praštao i tražio oprost. Ponosimo se što ga imamo za uzora te, zahvalni za sve što je podario Križarskoj organizaciji, ustrajemo u širenju istinitu riječ o njegovoj velikoj borbi za ideale kršćanske savršenosti.
Dr. Feliks Niedzielski rođen je 26. lipnja 1913. godine u Banja Luci, u obitelji doseljenika u Bosni. Otac i majka nisu mu bili Hrvati, ali je on, kao i Merz, bio po svojim osjećajima potpuni Hrvat. Otac mu je po zanimanju bio inženjer, ali je rano umro. Majka Karolina se u skromnim prilikama i mogućnostima brinula za Feliksa. Feliks je bio osjetljiva zdravlja. Godine 1933. stupio je u Križarsku organizaciju i prvi je put javno nastupio predavanjem na đačko-studentskom križarskom tečaju u samostanu trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. Nakon pristupanja postaje vrlo aktivnim članom Križarske organizacije. Redovito je obilazio križarska bratstva po banjalučkoj biskupiji da bi 1937. postao i predsjednik Križarskog okružja za Banja Luku. Studij prava završava 1940. godine, nakon čega postaje odvjetničkim pripravnikom kod poznatog katoličkog javnog radnika, dr. Marka Rebca, odvjetnika u Banja Luci.Osim svog studija posebno se bavio socijalnim pitanjima i sociologijom. Već kao student napisao je malu knjižicu „Kritika marksizma“, zatim knjigu „Novi društveni poredak“ i konačno „Socijalne eseje“. Bio je odličan govornik, neposredan u kontaktu sa seljacima, radnicima i đacima, kao i s intelektualcima svojega ranga. Bio je veliki molitelj. Znao je sate i sate proklečati u adoraciji pred Presvetim Sakramentom. Dnevno je u crkvici sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu molio krunicu. Zbog toga su ga zvali drugi Merz.
Koncem 1940. izabran je za predsjednika Velikog križarskog bratstva u Zagrebu, kamo je 1941. i doselio radeći kao novinar u hrvatskom dnevniku „Hrvatski glas“.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske radio je kao upravni činovnik u Tuzli i Banja Luci. Svima je pomagao, bio je posebno angažiran u brizi za izbjeglice iz istočne Bosne. Štitio je progonjene, pa su ga u Banja Luci prozvali „srpskom majkom“. Kada je 1941. godine došlo do teških zločina u Banja Luci, otvoreno se suprostavio počiniteljima zla, da bi bio prisiljen pobjeći iz grada pod prijetnjom da će i sam biti ubijen.
1944. godine preuzeo je upravnu dužnost podžupana u Tuzli i i Banja Luci te je podnio ostavku na dužnost u vodstvu Križarske organizacije, jer prema križarskim pravilima nije mogao istodobno biti u vodstvu i djelovati kao javni politički radnik. Međutim i dalje je ostao član Križarske organizacije. Prema njegovim izjavama, ali i izjavama drugih, svako njegovo djelovanje prožeto je najčišćim rodoljubnim nakanama i napose da sprječava zlo, te da hrvatsku mladež, koja je već bila uključena u ustaški pokret, usmjerava prema pravim vrijednostima. Ostao je neoženjen. Pri koncu rata povlači se s tisućama hrvatskih izbjeglica i proživljava tragediju Bleiburga. Nakon kratkog boravka u inozemstvu vraćen je natrag u domovinu. Bio je svjestan da mu se ne bi smjelo ništa dogoditi jer nikomu nije nanio nikakva zla. Međutim za komunistički režim to to nije ništa značilo. Uhićen je i izveden pred sud. Pred komunističkim se sudom mirno i odvažno branio, ističići da mu se ni jedan zločin ne može staviti na teret. Čak su i brojni Srbi stupili u njegovu obranu i sakupili potpise za njegovo oslobođenje. Ipak je osuđen na smrt. Jednog zimskog dana, 20. veljače 1947. godine, rano u zoru streljan je u Banja Luci. Do smrti je sa sobom imao molitvenik „Nasljeduj Krista“, krunicu, a u molitveniku fotografiju svoje majke Karoline na odru. Neki stariji banjolučani možda se sjećaju gdje bi se moglo nalaziti stratište na kojem je ubijen, no u strahu će teško to priznati. Po predaji dogodilo se to na mjestu gdje je kasnije izgrađeno naselje Borik i dječja igrališta, u blizini sadašnjeg nogometnog stadiona. Tako mu do dana današnjeg grob ničim nije obilježen.