Križarska organizacija nije sama sebi svrhom, nego je posve usmjerena za dobro Crkve: za vjersko-moralnu izgradnju članova i za duhovnu obnovu naroda u duhu Evanđelja.
Križarska društva u župama nisu neki zatvoreni kružok kao neka sekta izolirana od župne zajednice, koja prisvaja neka posebna prava, nego žive u toj zajednici i za nju žive, uključeni u nju kao sol što je nevidljiva, a ipak daje okus jelu. Tako i križari žele koristiti dotičnoj župi, uvijek spremni pomoći u pastoralnom radu.
Križari žele surađivati s drugim katoličkim udrugama u svakom zajedničkom nastojanju za dobro Crkve katoličke.
Svaki križar je slobodan, kao i svaki vjernik, biti članom bilo koje političke stranke, koja nije od Crkve osuđena. No, oni koji su na vodećim mjestima neke političke stranke, ne mogu biti u vodstvu križarskih društava. To je razumljivo, da je tako pravo, da se istakne izvanstranačnost Križarske organizacije.
Križare uglavnom kao takove primjećuju najčešće na nekim priredbama, u povorkama, sa zastavama, na akademijama… pa onda neki pomišljaju da je to sva njihova djelatnost i da su oni zapravo organizacija za takve vanjske parade, da je to sve. Ne, nije tako. Križari daleko više vremena posvećuju nutarnjoj izgradnji članova na sastancima svakog tjedna, na duhovnim vježbama, tečajevima i sl. A ovo vanjsko, samo je očitivanje nutarnjega, i nema razloga da bi se odbacilo kao nepotrebno, jer i to javno ispovijedanje vjere može samo pozitivno djelovati. Činjenica je da je u vremenu najaktivnije djelatnosti križara bilo veoma mnogo duhovnih vježbi, sastanaka i opredjeljenja za duhovna zvanja itd. Vanjski nastupi odgovaraju mladima, a neka je katoličkoj javnosti drago da vide mlade u svjedočenju katoličke vjere.
„Katolička je vjera moje životno zvanje.“ (bl. Ivan Merz)