Kakovu da sebi izaberem družicu? – Od samoga Gospoda dolazi razborita žena. (Prov. 19, 14.)
Dijete daje braku obilježje. Kad se zreo mladić zaljubio, i kad je uvjeren, da je našao svoju buduću družicu, pun je neke neopisive sreće. Drži, da više ništa ne treba na svijetu. No Bog mu nije tih osjećaja dao radi njega samoga, već zato, da osjeti želju za brakom i da postane ocem.
Istina je, mnogi se žene radi ličnih koristi: jednima je stalo da dođu do blaga, do trgovine, položaja i drugo; neki misle na tjelesne užitke. No pored svega toga u zdravim prilikama većina ljudi pomišlja kod ženidbe baš na ono, što je prema namisli Božjoj u ženidbi glavno: misle na blagoslov što će ga imati u brojnoj odgojenoj djeci.
Kakova želiš da ti budu djeca, takovu izaberi njima majku. Kad se dakle zreo mladić hoće da ženi, mora naročito da traži majku svoje buduće djece. Iz njezina srca mora da struji u malešno srdašce djeteta samo ljubav, dobrota, pobožnost, hrabrost, duševni mir; jednom riječi sve, što je plemenito i lijepo. Kakvo dakle želiš da bude srce tvojega čeda, takovu mu traži majku.
Budi u tom razborit. Već sam u početku rekao, da je zadaća porodice – a po tome se ova organizacija razlikuje od svakoga drugoga društva u svijetu – rađanje i uzgajanje djece. Ako želiš, da tvoja djeca budu duševno i tjelesno zdrava, treba da im dadeš duševno i tjelesno zdravu majku.
Ovo duševno i tjelesno zdravlje zavisi od dvoga: od nasljednih i od stečenih svojstava matere.
Majka mora da je duhovno i tjelesno zdrava. Hoćeš li dakle, da stupiš u brak, a ti nastoj, da saznaš na zgodan način, da li u porodici, iz koje hoćeš da sebi izabereš družicu života, ne vlada možda kakova bolest, kakovo loše duševno raspoloženje, kriva ćudoredna ili vjerska naziranja i mišljenja (13). Osim toga uživi se u navade svoje buduće žene: pitaj se, da li ćeš moći s njom da živiš u potpunoj duševnoj slozi. Glavno je, da izvidiš, da li je tjelesno i duševno zdrava i da li je pravi kršćanski uzgoj usadio u njenu dušu sve one kreposti, koje mora da ima vjerna supruga i dobra mati.
Mora da je pobožna. Prava, temeljita razborita pobožnost glavna je krepost žene. Ova je pobožnost u odlučnoj volji da živi po volji Božjoj, to jest da vrši dužnosti prema Bogu i Crkvi, da vrši staleške dužnosti. Dok je muž glava obitelji, žena je njeno srce. A to srce treba da je pobožno. Bez prave pobožnosti žene niti će muž, niti njegova djeca biti sretni. Svaku porodicu snađu brige, trpljenja, nesreće. Jedino se pobožna duša može da snađe u svim tim poteškoćama i neće smalaksati pod bremenom života.
Mladić, koji je oduševljen za javni katolički rad, neće naći potpunu sreću u braku, ako i njegova žena ne bude oduševljena za iste ideale. Prigovarat će mu možda, kad ide na sastanke i neće s njime dijeliti radosti i žalosti. Zato je najbolje, kada dođe za to vrijeme, da potraži djevojku, koja je oduševljeno radila u kakovom vjerskom ili katoličkom prosvjetnom udruženju i koja shvaća da savremena katolička porodica treba da bude žarište apostolata, ne samo u granicama svojim, već također izvan obiteljskoga doma, ako je to samo moguće.
No budući je glavni cilj obitelji ne samo da rađa djecu, već da je i uzgaja, majka mora da voli domaći život, a i sve ono što joj bilo kako služi kod uzgoja djece. Na sve to valja da pazi razborit mladić, kad se u njemu budi želja, da se u sakramentu ženidbe sveže uz koju djevojku. Kršćanske porodice zasnovane su na požrtvovnosti i škola su ljudskoga roda, gdje se na najprirodniji način uzgaja čovječanstvo. To je veličanstvena podjela posla. Mnogi milijuni roditelja uzgajaju svoju djecu, i trude se, što samo mogu, da svoju djecu što bolje uzgoje. Kakva li bi zbrka nastala u svijetu, kad bi svatko imao pravo uzgajati svačiju djecu! Nestalo bi temeljitosti, poštivanja pretpostavljenih, poslušnosti – jednom riječju sve bi one kreposti iščezle, na kojima se osniva sav društveni i državni život. Obitelj će jedino dostojno zamijeniti katolički redovnici i redovnice, koji se odriču svih ličnih radosti, i postaju duhovnim roditeljima tuđoj djeci.
Nije dakle za katolika žena, koja nije praktična katolkinja, koja je ravnodušna prema vjeri i vjerskim dužnostima, koja se nečedno odijeva, koja misli tek na kavane, kina, plesove, zabave. Nije za katolika žena, koja ne vrši rado obične domaće poslove, koji među ostalim imadu i tu važnu zadaću, da privežu ženu na kuću, to jest uz ono mjesto, gdje se ima da vrši glavna zadaća braka – uzgoj djece.
Žena razuzdana, vladanja muškaračkoga, koja je mladost provela u lakoumnom druženju s muškarcima, nije za katolika. (14)
Čuvati se valja druženja s djevojkama druge vjere. Čuvaj se, da se ne zagledaš u djevojku druge vjere. Crkva to neće. Uvjeren si, da je jedina Katolička Crkva prava Crkva i da jedino potpuni sklad u duševnim naziranjima može da usreći porodicu. Ako pak se vi ne slažete u najvažnijim pitanjima života, a to su pitanja vjerska, kako će vaš brak biti sretan?
U savjesti teško griješi, tko smjesta ne prekine ljubav s djevojkom druge vjere, ako vidi da bi kod ženidbe bila ugrožena mogućnost, da djeca budu katolička. Sam Božji zakon zabranjuje brak u kojemu se djeca ne bi uzgajala u pravoj vjeri. Katolik koji bi se vjenčao pred nekatoličkim dušobrižnikom, bio bi izopćen iz Crkve.
Odabranicu valja ljubiti. Djevojku, kojom hoćeš da se ženiš, moraš ljubiti. Pod istinitom se ljubavlju ne razumijeva ona «žarka ljubav» zaljubljenih, koja brzo ohladi i onda se često pretvara u odvratnost i mržnju. Prava se ljubav osniva na međusobnom poštivanju, na međusobnoj sklonosti. Ova ljubav ne traži tek sebe i svoju korist, već dobro drugoga. Prava ljubav nastoji da ljubljena osoba ima ono, što je za nju dobro, i raditi će, da joj to i dade.
Neka mladić ne stvara odluke, kad je nerazborito zaljubljen. Kad dakle u svojoj duši osjetiš prve porive ljubavi, budi na oprezu, svladavaj se. Doći će i do borba i neprilika, a doći će možda i do časova, gdje ćeš morati upotrijebiti svu snagu, da sačuvaš svoj i njezin ponos. Sumnje, borbe takovih časova nemoj povjeravati komu god. Ispovijedaonica je mjesto, gdje se imadu da rješavaju intimne stvari Tvoga srca. Povjeri se ozbiljnomu i sveta života ispovjedniku, a osobito učini to u duhovnim vježbama. Svijesnim se naime katoličkim mladićima živo preporuča da o važnom ovom koraku razmišljaju u duhovnim vježbama i ondje pred Božjim licem stvore konačnu odluku, kad su upoznali, što Bog od njih traži.
Popustiš li svojim osjećajima, ne budeš li radio prema načelima razbora, može Ti se desiti, da će sklonost na juriš osvojiti Tvoje srce. Tvoj će um potamnjeti, a tvoja se volja ukočiti. Iskustvo nas uči, da nerazboriti zaljubljenici često padnu u takovo stanje, te ne mogu više mirno da sude, a ne slušaju ni razboritih ljudi. Oni su i gluhi i slijepi za sve, što se ne slaže s njihovom strašću.
Čuvaj se takova duševnoga stanja, a snađe li te, ne odlučuj u takovu stanju ništa. Moraš da si uvijek kadar, da se družiš s djevojkama, koje su ti drage, a da se kod toga ne smeteš i da ne promišljaš, kako ćeš ovoj ili onoj pokazati svoju posebnu sklonost. Samo onda ćeš moći bistrim umom i neslomivom voljom prosuditi, da li su u djevojke, prema kojoj te srce vuče, sva ona svojstva, koja su podobna da postanu osnovicom sretne porodice. Ako se nakon mirnoga razmišljanja o tome uvjeriš, možeš da otvoriš svoje srce plemenitoj ljubavi.
Osim toga mladić treba tek onda da se ogleda za zaručnicom, kad može da je brzo dovede pred oltar.
Vladanje zaručnika. Kad si zaručen, treba da je u tebe i u zaručnice čvrsta odluka, da ćete neoskvrnjeni stupiti pred oltar. Ako čista srca sklopite bračni vez, blagoslovit će i Bog Vaš korak. One kršćanske običaje, koji zamjeraju i zaručnicima, da se na samu sastaju, da pod jednim krovom spavaju, valja uvijek držati svetima. Ovi su kršćanski narodni običaji divna pomoć zaručnicima, da se sačuvaju od ludosti i nesreće. Makar je u tebe volja ne znam kako čvrsta, već radi dobroga primjera se vjerno drži tih običaja. Zaručnici, koji drže do svoje časti, neće zajedno ni putovati.
Biblija rasvjetljuje poput sunca ovo tako teško pitanje odnošaja muža prema ženi. Divan su uzor kršćanskim zaručnicima Tobija i Sara. Tobija se ovim riječima Bogu molio: «Znaš Gospode, da ne uzimljem svoju sestru (bila mu je u rodu) požude radi za ženu, već jedino iz ljubavi prema potomstvu, koji u vijeke neka slave Tvoje ime». (Tob.8, 9.) A Sara je govorila: «Znaš, da nijesam nikada čeznula za mužem i da sam svoju dušu čistu držala od požude. No pristala sam, da uzmem muža iz strahopočitanja pred tobom i ne radi svoje požude». (Tob. 3, 16, 18.)