Članovi Križarske organizacije pozdravljaju se pozdravom „Bog živi!“. Da, brate i sestro u Kristu, Bog živi i tebi i meni, i tvojoj i mojoj obitelji, i starima i mladima, i grešnima i svetima – svima. Ovim dragim nam pozdravom križari svjedoče svoju pripadnost živom Bogu, Bogu prisutnom ovdje i sada, i u ovom trenutku u kojem čitaš, i u trenucima koji će tek doći.
Zašto baš takav pozdrav? Trebamo se vratiti natrag u 19. stoljeće kako bismo rekli nešto o svjetonazorskoj situaciji iz koje se razvio liberalizam koji je potaknuo baš takav pozdrav. Moderno građanstvo zauzima sve važniju ulogu u društvu oblikujući ga prema vlastitom sustavu vrijednosti i morala. Mijenjaju se društvena struktura i hijerarhija, a uslijed toga Crkva počinje gubiti glavnu riječ. Vladari država više nisu bili carevi i kraljevi „milošću Božjom“ niti je društvena hijerarhija počivala na feudalnoj staleškoj strukturi. Pod krilaticom da je vjera privatna stvar, Katoličku crkvu nastoji se izgurati iz javnoga života, što je izazvalo nezadovoljstvo među katolicima. Godine 1871. na području Njemačkog Carstva započinje Kulturkampf (borba za kulturu) kao niz centralističkih zakona, koje je uvodio kancelar Otto von Bismarck, kojima se nastojalo ograničiti utjecaj Katoličke crkve u javnome životu i staviti ju pod nadzor države. Oni su uključivali ukidanje nekih crkvenih redova, zabranu držanja javnih škola i uvođenje građanskog braka. Svećenici koji su bili progonjeni, u očima naroda postajali su mučenici. Takvo raspoloženje prema Katoličkoj crkvi i vjeri nastavilo se i u 20. stoljeću.
Liberalizam je često izrugivao vjeru i proglašavao svećenstvo nazadnim uz ponavljanje izjave njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea „Bog je mrtav“. Kako bi se obranili od centralističkih zakona i pritiska koji se vršio nad Crkvom, katolici u središnjoj Europi osnivaju udruge i organiziraju se u različite pokrete. Takvo društveno gibanje zahvatilo je i Austro-Ugarsku Monarhiju. U Hrvatskoj je poznato kao Hrvatski katolički pokret čiji je pokretač krčki biskup Antun Mahnić. Pokretu se pridružio i bl. Ivan Merz. Merz je nešto kasnije postavio orlovstvo na osnove novog katoličkog pokreta, Katoličke akcije koju je pokrenuo papa Pio XI. Krajem 1920-ih godina, orlovstvo su pogodila dva teška događaja: Merzova smrt 1928. godine te diktatura kralja Aleksandra proglašena 1929. godine kojom je zabranjeno orlovstvo. Kao nastavak zabranjenog orlovstva, 1930. godine osnovana je Križarska organizacija. U ozračju sukoba liberalizma i katolicizma, članovi Križarske organizacije međusobno se pozdravljaju riječima „Bog živi“, naslijeđenim od orlovstva. Tim pozdravom željeli su podsjetiti i posvjedočiti: Ima Boga! „A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni. Od njegova gnjeva zemlja se trese. Narodi ne mogu podnijeti jarosti njegove.“ (Jr 10, 10). Upravo taj pozdrav ponuđen je kao odgovor prevladavajućem načinu mišljenja da Bog u modernom svijetu više ne postoji i da mu je nepotreban, štoviše i suvišan. Naš križarski pozdrav „Bog živi“ odjek je svjedočanstva katolika pred zemaljskim sudovima te i danas aktualno svjedoči da Bog živi jer „ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ (Rim 10, 9).
Pozdravljajući se s „Bog živi!“ ne izgovaramo tek neke dvije jednostavne pozdravne riječi, već riječi koje imaju dubok smisao, riječi koje u sebi sadrže i skrivaju tajnu vjere, bogatstvo onoga u što vjerujemo i za što živimo i djelujemo. Osim što pozdravom ističemo i svjedočimo pripadnost križarstvu, pozdravom si i međusobno osvješćujemo kako je Bog uvijek s nama, uvijek prisutan u našim životima, uspjesima i padovima, radostima i žalostima, dobrim i lošim djelima, u svakom našem životnom trenutku, bez obzira na ljude, osjećaje i događaje; misli, riječi i djela. Osvješćujući si Božju prisutnost podsjećamo se da kao vjernici ne bismo smjeli biti malovjerni, klonuli, slomljeni nedaćama ovoga svijeta, skloni napastima grijeha, već da budemo sretni i orni, hrabri i jaki, da imamo potpuno pouzdanje u našega Boga koji nas bezuvjetno voli, bodri, hrabri, jača, kuša, i mene i tebe izgrađuje za život vječni. Podsjećamo se na prisutnost duhovnog u svjetovnom, vječnog u raspadljivom, savršenog dobra u onom dobru podložnom grijehu, da je živi vječni Bog prisutan u zemaljskom svijetu i životu. Pozdravom „Bog živi!“ jedni smo drugima osvijestili naše poslanje – naviještati i živjeti to što smo primili i potaknuti se na razmišljanje o važnosti osobnog duhovnog rasta i duhovnog rasta naših bližnjih. Pozdravom smo i upozoreni da postojimo ne samo za trajanje našeg životnog vijeka, već da imamo udjela u vječnosti, da naš zemaljski život i naša djela odjekuju u vječnosti, jer „što god svežete na zemlji bit će svezano na nebu, i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“ (Mt 18,18). Prisjećamo se da Bog prati svako naše djelovanje, dobro ili zlo, postajući pritom osjetljiviji na osluškivanje savjesti – unutrašnjeg odraza Božjeg zakona u našem srcu, ljubeći Boga i bližnjega, težeći biti svet. Dobro znamo da se život u Kristu ne odnosi samo na budućnost vječnog života, već je sad prisutan po onima koji u Njemu žive i djeluju. Krist nam je i potvrdio svoju prisutnost u našem životu: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18,20) i „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20). Krist je prisutan u sakramentu Euharistije koja je izvor i vrhunac kršćanskoga života, kako Božjega posvećujućeg djelovanja, tako i našega bogoštovlja koje mu iskazujemo. Krist je u euharistiji istinski prisutan Tijelom i Krvlju, Dušom i Božanstvom, tj. pod prilikama kruha i vina prisutan je sav Krist: Bog i čovjek. Upravo sveta pričest povećava naše sjedinjenje s Bogom, obnavlja život milosti, jača nas u ljubavi, čuva nas od grijeha, ulazi u naša srca obogaćujući ga i mijenjajući ga po svome srcu. U Presvetom oltarskom sakramentu živi Bog pun milosrđa i ljubavi bezuvjetno nam se daruje i preobražava naša srca, naša djelovanja, naše međuljudske odnose, naše obitelji, naše živote – ispunjavajući nas svojim milostima. Živi Bog uvijek je potpuno prisutan onima koji žive u Njemu, postajući svetima, ostvarujući puninu kršćanskoga života i savršenstvo ljubavi, jer „tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.“ (Iv 15,5).
Živeći i djelujući kao križari svojim životom istinski svjedočimo kako u nama „Bog živi“, kako je prisutan među nama i u nama, sada i zauvijek, u vremenu i Vječnosti – za koju smo, kao Njegova ljubljena djeca, svi stvoreni!