Kraj listopada i približavanje svetkovine Svih svetih podsjeća me na roditeljski dom. Ne u onom božićnom ili uskrsnom duhu kada mama kuha najdraža jela i peče najdraže kolače, a tata nas tjera da sve očistimo kako bi dočekali slavlje u redu i čistoći, već na jedan, pomalo tužniji, ali ništa manje ponosan način. Svi vi koji obilazite grobove svojih najmilijih u prvim danima mjeseca studenog prepoznati ćete o čemu razmišljam.
Sretan sam da još uvijek imam žive roditelje i Bogu zahvaljujem na svakom danu što ih imam u svome životu, ali kako to biva s mnogim obiteljima, nekih drugih dragih ljudi više na ovom svijetu nema. Posebno nosim u srcu svoje pokojne stričeve koji su umrli dok su bili jako mladi. Naravno da ih nisam mogao poznavati, ali svake godine kada bi obilazili njihov grob mogao sam vidjeti u očima svoga oca neizmjernu ljubav prema svojoj braći. Nije ih ni on poznavao, bio je mali kad su umrli, ali bili su mu braća i to je bilo dovoljno da srce pati tom jednom blagoslovljenom ljubavlju koja nas podsjeća da nismo stvoreni živjeti sami već je upravo obitelj naša uporišna točka iz koje učimo kako postati ljudi. I sada kada se prisjećam kako se otac moli nad grobom svoje malene braće bude se u meni osjećaji doma i roditeljske ljubavi, one ljubavi i blizine koja nekako nestane kada čovjek odraste i ode u svijet za svojim životom. Naravno da ljubav i povezanost s roditeljima uvijek ostaje, ali nije to kao onda kada smo djeca, idemo u školu i kada se svakodnevno o nama brinu naši roditelji.
Svi koji smo u jednom trenutku svoga života otišli od svojih roditelja tražeći i stvarajući svoj vlastiti život vjerojatno možemo osjetiti tu prazninu koja odjednom nastane u srcu kada se ode od kuće. Prazninu koju osjete i roditelji koji se moraju suočiti s činjenicom da više ništa neće biti kao prije. Kao što briga roditelja za svoju djecu nikada ne prestaje, tako ni briga djece za svoje roditelje nikada ne smije prestati. Kada čovjek počne stvarati svoj život obično ima toliko problema, opterećen je sa svojim poslom, malom djecom i svime onime dodatno, pa često zaboravi da su i roditelji željni pažnje i ljubavi. Od njih se obično očekuje da i dalje pomažu i brinu, posebno oko svojih unučadi. Koliko god je to čast za sve bake i djedove, ipak se ne smije zaboraviti činjenica da su sve stariji i da je i njima potrebna naša pomoć. Ponekad je situacija takva da im ne možemo ne znam koliko i kako pomoći, ali jedan poziv telefonom, jedna čestitka ili obiteljsko okupljanje pravi razliku između brige i nebrige.
Kada o ovome razmišljam, uvijek se sjetim one priče kako je jedna obitelj imala staroga djeda o kojem se brinula. Kako je djed već bio star, bolestan i nespretan, uvijek bi za vrijeme objeda zaprljao stol, sebe, a nekada i pod. Snaha da bi tome stala na kraj, odredila mu je mjesto u kutu pokraj peći, dobio je jednu drvenu posudicu i žlicu i tamo je sjedio i jeo, nisu mu više dopuštali da sjedi s njima za stolom. Jednoga dana kada su se sin i snaha vraćali sa posla zatekli su svoje dijete vani u pijesku kako nešto modelira od blata. Kada su ga zapitali što radi odgovorilo im je kako pravi posudicu i žlicu za njih pa kada budu stariji da ih može posjesti kraj peći da jedu. Na to su se roditelji posramili, ispričali se djedu i ponovno ga posjeli za obiteljski stol.
Ova priča nam puno govori o odnosima između generacija. Često zaboravimo kako djeca izvrsno pamte postupke svojih roditelja i kakvo ponašanje nauče od njih tako ga prenose dalje. Tako je teško kada idem u starački dom ispovijedati, vidjeti i razgovarati sa starim ljudima koji nemaju nikoga svoga. Njihova patnja i suze uvijek me duboko pogađaju. Samo oni znaju kako je to živjeti stare dane bez ikoga i umrijeti bez svoje obitelji.
Možda se ovih dana pitaš što slavimo o svetkovini Svih svetih? Odgovor je jednostavan: slavimo život! Slavimo život onih ljudi koji su svoje živote stavljali u službu Bogu i bližnjima, koji su potrebe drugih stavljali ispred svojih vlastitih potreba. Zbog toga ih smatramo svetima i odajemo im počast, ali još važnije, želimo dan nas podsjete kakvi bi mi trebali biti, želimo da nas nadahne njihov život kako bismo mi bolje živjeli svoj. Lijepo je od tebe da na Dušni dan obilaziš grobove svojih pokojnika. To je plemenit čin. Ali za mnoge stvari je kasno kada mrtvo tijelo lupi o tvrdo dno zemljane rake. Priliku za molitvu i riječi ljubavi koristi dok su još uvijek živi oni koji su ti blizu i koje neizmjerno voliš. Nemoj dopustiti da ih poklopi mračni pokrov prije nego si im rekao koliko ih voliš i koliko živiš za njih. Budi i ti svetac. Zanemari ponos, posao, brige i novac i osmjehni se svome bratu, sestri, ocu, majci, djedu i baki. Sada ih imaš i sada su tu. Oni te trebaju. Oni te vole. Ne dopusti da bude kasno. Budi pravi čovjek i preispitaj svoje odnose i ponašanje unutar svoje obitelji. Ne dopusti da ti tvoji najbliži budu stranci. Potrudi se učiniti svoju obitelj takvom da budete jedni uz druge do kraja. Ne zaboravi da ljubav i brigu koju si primio kroz odrastanje od svojih roditelja treba primjereno i uzvratiti kada oni dođu u godine da su potrebni tvoje brige i pažnje. To je ono što se očekuje od svakog pravog sveca.
vlč. Stjepan Škvorc