U povodu 66. obljetnice preminuća službenice Božje Marice Stanković, u nedjelju 8. listopada 2023., u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu, euharistiju je predslavio župnik Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vinagori vlč. Dragutin Gereci, čiju homiliju donosimo u nastavku.
Braćo i sestre, križari i križarice, drage Suradnice Krista Kralja, okupili smo se danas u ovom molitvenom prostoru koji samo fizički zamjenjuje našu prvostolnicu u koju je rado zalazila službenica Božja Marica Stanković čiji nas je spomendan smrti okupio na ovoj svetoj misi. Prošlo je već 66 godina kad je Marica Stanković zemaljski život zamijenila za vječni i Hrvatsku domovinu za Kraljevstvo nebesko. No, za svog zemaljskog života bila je potpuna suprotnost vinogradara kojima je gospodar iznajmio vinograd kako govori Isus u današnjem evanđelju. Da bi bolje razumjeli što nam evanđelje govori trebamo se malo vratiti u Isusovo vrijeme. Bogati vlasnici poljoprivrednih posjeda, vinograda ili maslinika boravili su često u velikim gradovima. Brigu o imanju vodio je upravitelj koji je imao velike ovlasti te od vremena do vremena polagao račun o svom upravljanju i gospodaru predavao urod. Zato Isus spominje “vrijeme plodova” koje će biti ulaznica za kraljevstvo Božje i uzima ovu prispodobu o zlim vinogradarima da bude razumljiva povijesnim slušateljima. Vjerujem da je i nama ova Isusova besjeda, koliko god bila tvrda, itekako jasna i razumljiva.
Bog je sve poduzeo da taj vinograd, Božji narod, urodi grožđem i da bude siguran od onih koji ga žele uništiti. U taj SZ vinograd, dom Izraelov, slao je svoje proroke da objavljuju njegovu volju, na kraju poslao je i svoga Sina, Sina i baštinika vinograda: „Više puta i na više načina Bog nekad govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.“ čitamo u poslanici Hebrejima na veliku svetkovinu Božića, kad slavimo dolazak Sina Božjega u zemaljski vinograd.
U slugama koje Gospodar šalje da od vinogradara prime urod, a bili su zlostavljeni, kamenovani ili ubijeni Isus se spominje svih proroka koji su dolazili prije njega, ali možemo razumjeti da govori i o onima koji će doći poslije njega, kroz svu povijest, do ponovnog dolaska u slavi na koncu vremena. Isus s prorokom Izaijom priznaje da je Izrael Božji vinograd koji ne donosi željeni rod. Nakon što je Bog neumorno govorio po prorocima, onima koji su bili odgovorni za izabrani narod, Bog konačno šalje svog Sina i naviješta svojim slušateljima prijeteći Božji sud: „Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!“
Isus najavljuje da je završilo vrijeme proroka i nastupilo vrijeme ubiranja plodova. Vrijeme ubiranja plodava i za nas će biti nakon zemaljske smrti, kad će nam ostati samo naša djela koja smo činili za života, vjerujem da je život službenice Božje Marice Stanković itekako prožet dobrim plodovima za nebo.
Sinovi Izraelovi nisu bili ništa bolji od svojih očeva. Kako su oni odbacivali pravednike i proroke svoga vremena, tako planiraju glavari svećenički i starješine naroda Isusova vremena, ubiti baštinika Božjeg vinograda. Zbog njih će Izraelski narod izgubiti privilegiju, „izabranog naroda“. Jesmo li mi danas bolji od svojih očeva, djedova i pradjedova koji su bili suvremenici službenice Božje Marice Stanković kada je hrabro branila uhićenog nadbiskupa Alojzija Stepinca, danas blaženog – sutra svetog, jesu li stali uz nju, bi li mi danas stali uz nju i podržali ju!?
Kao katolička djelatnica našla se odmah po završetku Drugoga svjetskog rata na udaru komunističke – sotonističke vlasti osloboditelja, kako su sami sebe nazivali, nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika javno pred mnoštvom sudionika ustala u obranu nadbiskupa Stepinca.
Ovako je to opisao očevidac …nakon što je jedan iz mnoštva sasuo klevete na Nadbiskupa. Na to je Marica mirno ustala i hrabro rekla: “Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovjedaonice na one koji su progonili Židove i Pravoslavce, koji je svoj cvijetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike gada Zagreba, da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu…”
Kakva hrabra gesta, kakvo hrabro svjedočenje vjere i borba za istinu u obrani bližnjega. I mi imamo priliku. Mi smo danas dio katoličke javnosti. Jesmo li spremni već sljedeći mjesec na prvu subotu podržati i stati uz katoličke muškarce koji javno žele moliti svetu krunicu. Govore neka se mole u crkvi, molimo mi i u crkvi, ali nažalost sve manje molimo u obiteljima. Par stotina metara od ovog mjesta na trgu Bana Jelačića i danas mnogi kletvama i lažima napadaju molitelje, od običnog čovjeka do poznatog političara.
Vi koji živite u Zagrebu imate prilike biti dionici te inicijative koja promiče tako lijepu pobožnost molitvu svete krunice. U mjesecu smo listopadu – nemojte zaboraviti moliti krunicu, prebirati zrnca i razmišljati o životu Isusa i Marije, jer Marija je sve događaje Isusova života probirala u svome srcu kako čitamo u Svetom pismu.
Zbog tako hrabrog držanja u obrani svoga nadbiskupa, zbog vidljivog življenja i promicanja katoličke vjere mogao je kardinal Alojzije Stepinac iz zatočeništva u Krašiću prigodom njezine smrti je napisati u sažalnom pismu Suradnicama Krista Kralja: “Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjeg na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Krist Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: ‘Ne živim više ja, nego Krist u meni’.”
Taj isti Krist u današnjem evanđelju govori da će Bog zasaditi novi vinograd (novi narod) od carinika, grješnika i pogana, jer poslanje, jednom povjereno domu Izraelovu – izabranom narodu, oduzeti će se i dati drugima. Tako smo mi kršćani postali baštinici Božjeg vinograda, Božjeg kraljevstva, Božjeg spasenja, postali smo novi Božji narod. No, to izabranje nije privilegija, koji nas pred drugima uzdiže ili nam povjerava nekakvu svjetovnu moć. Izabranje je odgovornost prema našoj braći i sestrama da im služimo u poniznosti i ljubavi.
Ne zaboravimo da je naša Crkva sagrađena na zaglavnom kamenu, kojega „graditelji odbaciše“. Zato baš znakovito završava bl. Alojzije svoju izjavu tijekom istražnog postupka – Iza katoličke Crkve stoji konačno Krist, njezin ugaoni kamen, o kojem je pisano: „Tko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga.“
Sabrani smo i danas od jednog odbačenog u svoje vrijeme, sjetimo se: …k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše… , sabrali smo se oko onoga koji nas poziva, da se i mi sami otvaramo odbačenima ovoga svijeta, da budemo spremni trpjeti istu sudbinu kao i Krist. Pokušamo li izbjeći toj odgovornosti, moramo računati s time, da će nam se oduzeti Božje kraljevstvo, te dati onima koji će donositi svoje plodove. Službenica Božja Marica Stanković je na osobit način trpjela u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi, gdje je izdržavala svoju petogodišnju kaznu, ali tu su se razvijali i rasli plodovi za vječnost.
Kako je sve to mogla izdržati? Gdje ja nalazila snagu i utjehu? Upravo u vjeri i nadi da su plodovi njezina života dostojni Kraljevstva Božjega, a prvi plod je osobno pristajanje uz Isusa i prihvaćanje volje Božje s njime: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega!”. Pripadnost Crkvi – novozavjetnom narodu Božjem traži donošenje duhovnih plodova u svoje vrijeme, kako u vrijeme dok je živjela Marica Stanković tako i danas.
Zajedno sa suoptuženicama Suradnicama Krista Kralja na suđenju je odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju vjeru i odanost Kristu i Crkvi … nisu joj dali do kraja izreći svoju obranu pa je završila riječima: “Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam s parolama kojima sam služila cijeli život: “Živio Krist Kralj, živio Sveti Otac Papa, živjela Katolička Crkva, živjela kršćanska Europa”. A kad im je osuda bila izrečena i obrazložena, one su ponosno zapjevale: Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada!
Neka nam Krist koji vlada, kraljuje i pobjeđuje u ovoj svetoj misi da mudrosti kako bi uvidjeli koje plodove mi trebamo donositi, i snage da ih ponizno i ustrajno donosimo!
Budimo svjesni da smo samo najamnici, da nam je Gospodin iznajmio sve što jesmo i što posjedujemo, pa i svijet u kojem živimo. Budimo dobri vinogradari u vinogradu svoga života, da možemo čuti riječi gospodara kada dođe na koncu i našeg zemaljskog života: „Valjaš slugo dobri i vjerni, u malome si bio vrijedan nad velikim ću te postaviti, uđi u radost Gospodara svoga!“
Vjerujemo da je službenica Božja Marica Stanković već 66 godina u radosti svoga i našega Gospodara života i smrti. I na kraju želim istaknuti jedan njezin citat koji govori o našoj još uvijek napaćenoj Domovini: „Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi. Pa nije ostavio ni Tebe ni mene! A neće ostaviti ni Hrvatske! Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže“. 26. veljače 1955., Godine teške i bolne. Amen.