Povodom druge obljetnice otvaranja postupka beatifikacije i proslave dana sluge Božjeg Antuna Mahnića u nastavku donosimo predavanje koje je prigodom otvaranja postupka beatifikacije 14. prosinca 2013. pod naslovom Križarstvo – plod žrtve biskupa Mahnića u krčkoj katedrali održao predsjednik Križarske organizacije Darijo Burjan.
Poštovani oci biskupi, dragi svećenici i redovnici, poštovani domaćini,
izrazita mi je čast na ovoj ukazanoj prilici da s vama mogu podijeliti iskustvo o značaju i utjecaju biskupa Antuna Mahnića na katoličku mladež, odnosno na predvodnike Hrvatskog katoličkog pokreta i Katoličke Akcije na početku 20. stoljeća. Podsjetimo se riječi Marice Stanković o društvenoj situaciji na početku 20. stoljeća:
„Prvo desetljeće 20. stoljeća donijelo je u Hrvatsku val liberalizma, koji se prelio k nama iz susjednih zemalja, a nosioci su mu bili oni hrvatski sinovi, koji su na stranim sveučilištima završili svoje nauke. Taj liberalni val zahvatio je našu javnost silnim naletom, naletom tako svojstvenim za mlade ljude i njihove mladenačke snage. Dok se naši dobri, ali polagani „stari“ borci pravo ni ne osvijestiše od toga novog vihora, koji je stao drmati Hrvatskom, „mladi“ su već zaposjeli sva uredništva novina i časopisa, sveučilištne katedre, političke govornice, profesorska, odvjetnička i liječnička najodgovornija mjesta, ukratko, sve one položaje, s kojih je trebalo pucati u tradicionalni katolicizam hrvatske javnosti i unijeti borbeno naprednjaštvo, borbeni liberalizam u javni i privatni život Hrvatske.“
Čini li nam se ovo poznato?!?
„Ta je bujica liberalizma s javnih govornica i preko uredništava najuglednijih novina i časopisa strujila silnim naletom prema onima, za koje se otima svaki pokret, ako hoće uspjeti. To je naša sveučilištna, srednjoškolska i građanska mladež. I dok su valovi liberalizma rušili s jedne strane posljednje bedeme tradicionalnog katolicizma u Hrvatskoj, dotle su s druge strane, u dušama mladeži nasilno brisali tragove svega onoga, što su u srca mladeži naše upisale hrvatske žene i majke, divne i neustrašive čuvarice našega katolicizma kroz stoljeća.
I tko zna, dokle bi ta bujica liberalizma stigla, što bi sve porušila i izbrisala, da nije digao svoj glas biskup dr. Antun Mahnić. Iz sjedišta svoje male biskupije, iz pitomog Krka, promatrao je on taj ljuti boj između dobra i zla, istine i laži katolicizma i liberalizma.“
Poručio je: „Naše geslo neka bude: dioba duhova – Ili – ili! Ili Krist ili Belial!“ Hrvatski narod mora se opredijeliti za Boga ili protiv Boga. Hrvatska mladež mora slijediti barjak Krista ili barjak Lucifera. Mlakonje će biti pregaženi.
Tad je gromko doviknuo svima, a napose mladeži: „Sve se organizira. Organiziraju se masoni, socialisti, slobodomislioci – organizirajmo se također i mi.“ Hrvatska mladež, napose hrvatsko đaštvo, poslušalo je riječ velikoga biskupa. Po svim našim krajevima niknule su katoličke đačke organizacije. Mladi borci počeli su provoditi diobu duhova u Hrvatskoj: Za Krista i protiv Krista. I kad se rad njihov najviše razmahao, kad se već stadoše pokazivati uspjesi njihove borbe, planuo je svjetski rat i unio zastoj i u katoličke redove.
Rat je donio opći metež u načelima i sveopću krizu duša, napose duša mladeži. Radnici su se oduševili za komunizam, a u selima su zavist, svađe, alkohol i nemoral stali nagrizati zdrave narodne snage. Iza rata mladež se počela ponovno prikupljati i obnavljati svoje organizacije, no opazilo se, da s katoličkim organiziranjem treba početi i među radničkom, građanskom i seljačkom mladeži.
Klice svih biskupovih akcija ipak će proklijati i donijeti rod u novoj organizaciji Hrvatske, koja će okupiti sve zdrave katoličke mladenačke snage – u Orlovstvu.
Upravo u Orlovstvu gledao je biskup Mahnić onu organizaciju, koja će idealnim jedinstvom povezati svu hrvatsku mladost. Zato je i napisao: „U sadašnje Vam doba osobito preporučam, da proučavate i širite ideju i organizaciju Orlovstva, i to ne samo u vlastitim redovima, nego i među seoskom i gradskom mladeži. Orlovska će ideja ne samo jačati vaše tijelo, nego će također unijeti u Vaše redove još više samoprijegora i stege, a od vanredne će Vam koristi biti i kasnije u radu među kršćanskim pukom“ (K. Ž. str. 259).
Ostvarenje ovoga svog plana biskup Mahnić ipak nije dočekao. Umro je upravo onda, kad su prva orlovska društva razvila svoju djelatnost.
Međutim, hrvatskoj katoličkoj mladeži ostavio je dvije najveće vrednote: ljubav prema Euharistiji i Papinstvu. Nešto kasnije Ivan Merz nastaviti će djelo velikoga biskupa, i Orlovstvo će postati onom organizacijom, koja će sva izgarati u ljubavi prema Kristu u Euharistiji i prema Kristu u Njegovom vidljivom Namjesniku o čemu je oduševljeno držao brojna predavanja. Ivan Merz postao je duhovni usmjeritelj orlova crpeći snagu iz svakodnevne sv. Pričesti i duboke uronjenosti u molitvu. U Orlovstvo ugrađuje geslo Žrtva – Euharistija – Apostolat kao temelj laičkog poslanja za posvećeni svjetovni život. Imao je veliku želju utemeljiti muški svjetovni intitut „Vitezovi Srca Isusova“ međutim zbog rane smrti to je ostala jedna od neispunjenih želja. No puno je više djela koje je vršio i uspješno ostvario o čemu postoje i brojna svjedočanstva. Živio je kao brat svakom čovjeku s kojim se susreo, susretao je Boga u duši svakog čovjeka – naš dobri brat Ivan.
Marica Stanković prihvaća ideje Diva s Jadrana i Svetog brata Ivana te se kao majka brine za Orlovsko-Križarsku organizaciju kroz koju su u svom mladenaštvu formirani i kasniji kardinali Stepinac i Šeper. Za to joj je nagrada stigla u pokretanju ženskog svjetovnog instituta „Suradnice Krista Kralja“ i posebnog Papinog priznanja „Za Crkvu i Papu“ – to je dokaz koji su je ideali vodili. Križari stoga imaju obiteljsko utočište u uzorima: u Marici kao nježnoj i nasmijanoj majci, biskupu Mahniću kao čvrstom ocu te Ivanu Merzu kao povjerljivom bratu i najboljem prijatelju.
Marica s Križarstvom proživljava vedre, ali i teške dane. U vremenu 1945.-1990. Križarstvo je zabranjeno, kao i svaki njegov spomen. Marica poručuje Lavu Znidarčiću, predsjedniku križara: „Lave, ako odem, čuvajte Križarstvo.“ (iz pisma 5. srpnja 1947.) – slutila je muku koja joj je bila namijenjena. No Križari ne miruju u doba zabrane – rad na beatifikaciji Ivana Merza, kasnije i Marice Stanković te širenja glasa svetosti.
1993. Križarstvo se ponovo budi – Lav ga je sačuvao. Osnaženo svojim utemeljiteljima i uzorima duhovnost ponovo gradi na geslu Ž–E–A i njeguje ljubav hrvatskog naroda prema Papi. Organizacijski djeluje u manjim društvima objedinjenim pod Središnjim križarskim vodstvom kao krovnim tijelom. Danas djeluje u više hrvatskih biskupija, a nadamo se da bi ponovo moglo djelovati i na Krku, kao u ona zlatna Maričina vremena. Da bi se bolje širio glas svetosti križarskih velikana, svako osnovano društvo odabire si ime. Tako ime Antuna Mahnića nosi akademsko križarsko društvo iz Zagreba koje okuplja studente, radničku mladež te starije intelektualce. Upravo onu snagu koju je biskup Mahnić težio probuditi i ujediniti!
Ono što karakterizira križara je ono što je sadržano u samoj riječi: KRIŽ i ŽAR.
O Križu nam je jako lijepo pisao dr. Ivan Protulipac, prvi predsjednik Orlova i Križara: „Neprijatelji Križa ne udaraju izravno na Križ, oni hoće narod povesti mimo Križa, kao da Križa i nema. Kao da i nema naše prošlosti i već vjekovima stvorenog narodnoga gledišta prema vjeri i Bogu. Stoga Križ i nauk Crkve moraju biti središte našeg mišljenja i pogleda. Za taj cilj moramo žrtvovati sve i pokrenuti sve. Taj smjer mora u narodu provoditi naša mladost, koja se nikada nije bojala niti prezala pred teškoćama. Program te omladine jasno je vidljiv u Kristovu Križu.“ (članak: U znaku Križa, 1930.)
Riječ žar, s druge strane, u hrvatskom jeziku znači: „završno stanje i oblik izgaranja drva kad nestanu plamen i dim; žeravica, žerava.“ Biti križar znači izgorjeti, dati se sav za Krista, kako bismo kao sv. Pavao mogli reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2, 20) Moramo dopustiti da izgori sve loše u nama. Drugo značenje riječi žar: „oduševljenje, ushićenje, zanos, uzavrelost, žestina“, križari su posvjedočili u prošlosti. Oduševljenje za križarstvo, ushićenje kada su govorili o Bogu, zanos u molitvi, uzavrelost u branjenju vjere, žestina u podnošenju patnji. Potrebno je jako paziti kako taj žar danas ne bi ugasnuo jer Križarstvo je borba za duše! Križarstvo je „uzeti svoj križ i slijediti Krista“. (Željka Milošić (djevojački Car) na predavanju Križari Jučer-Danas-Sutra održanom 19. rujna 2010. u dvorani sv. Josipa na Dubovcu u Karlovcu prigodom proslave Križarskog dana)
Stoga je cilj Križarstva, unatoč današnjoj liberalnoj slici društva istoj kao i prije 100 godina, odgojiti buduće katoličke muževe i majke koji će biti živi vjernici i nesebični domoljubi te biti plodno tlo za odaziv na Božji poziv i duhovna zvanja. Svima ovdje prisutnima želim da svi postanemo križari, da nesebično izgaramo za žrtvom raspetom na križu i da je sa žarom svjedočimo po uzoru na poniznog velikana s kojim ovdje danas započinjemo povijesni put k svetosti.
BOG ŽIVI!
Darijo Burjan
predsjednik Križarske orgainizacije