Uvijek je čovjek težio za što to lagodnijim životom i za što većim uživanjem zemaljskih dobara i čari. Danas je taj duh veoma pojačan, svi teže tome da ne bi trebalo ništa trpjeti i da sve bude veoma lako i ugodno. Križari uprkos tome duhu počinju lozinku riječju „žrtva“. Dakle, poziv na svladavanje, na samoprijegor, na odricanje…. A zašto to? Ništa veliko i značajno nije postignuto bez napora, bez žrtava. Sva ta civilizacija, sav taj napredak, sva iznašašća, sva otkrića plod su dugoročnog napora i truda.
I ne samo u tehničkom pogledu, nego i u duhovnom pogledu, u izgradnji samoga sebe, nužno je potreban trud i napor i još više nego u običnim materijalnim stvarima. Isus u Evanđelju kaže: „Tko želi bili moj učenik, neke uzme svoj križ i neka me slijedi“. U pitanju apostolata također se ne ide bez računice žrtve. Isusova je riječ: „Ovaj se naraštaj (đavolski) izgoni samo postom i molitvom“. A u postu je dakako uključena žrtva.
Plodovi žrtve
Taj duh spremnosti na žrtvu, na svladavanje i odricanje, nije sam sebi svrhom, nego vodi uzvišenom cilju, da u nama zapravo odumre, neslane ono što nije za življenje, što nas koči u pravom napretku. Kao što se u proljeće obrezuju voćke, ne zato da ne bi više rodile, nego da bi rodile više i bolji plod, tako i čovjek, u sebi suzbija zla nagnuća, ne da u sebi uništi ono plemenito, nego naprotiv da se to razvije do punine, do što većeg savršenstva.
Žrtva nas oslobađa – Jesu li slobodni ljudi, koji se ne mogu odreći prekomjerne čaše alkohola? Ne, to su robovi alkohola. Jesu li slobodni koji se ne mogu odreći droge? To su robovi droge. Jesu li slobodni oni, koje je omamio duh bludnosti i zarobio ih? Ne! To su robovi bludnosti! Jesu li slobodni oni ljudi koje je zaslijepio demon novca? Ne! To su robovi novca. Itd. itd.
Žrtva ljude oslobađa i čini sposobnijima za čestiti život. „Bol je spašavala čovjeka od mlitavosti. Tko hoće da razumije kulturu, mora da je trpio, ne samo duševno, nego i tijelom“ (Dr. Ivan Merz). Žrtva ljude čuva od grijeha. Tko je viko svladavati se, taj će se lakše očuvati čist ođ grijeha kada navale napasti. Tko umije strpljivo trpjeti, taj će bolje razumjeti i tuđu bol i patnju. Tko dragovoljno trpi, razumjet će više Isusa koji je na križu najviše trpio.
Da bi križarska organizacija postigla svoj cilj: duhovnu izgradnju članova i apostolat za duhovnu obnovu naroda, nužno je potreban duh žrtve, duh požrtvovnosti, duh samosvladavanja. To je početno raspoloženje i ono je nužno potrebno. I kad se alpinista odlučuje na penjanje prema vrhuncu, mora posjedovati taj duh velike spremnosti na velike napore, da bi postigao svoj cilj.
Žrtva je dakle potrebna:
– Za osobnu izgradnju treba odlučnosti, treba ustrajnosti. Borba sa samim sobom jest najteža! Da se njeguje solidan duhovni život, da se ne sustane u revnosti, da se odbija napasti na grijeh… da se ostane dosljedan u svojim dobrim odlukama. No za to je vrijedno žrtvovati vise nego za bilo koje materijalno dobro. „Tko ustraje do konca, taj će se spasiti“ (Mt.10, 22). Stalna je to borba, stalni napor. Sve to križar prihvaća s pouzdanjem, da će pomoću Božjom ustrajati.
– Za ispunjenje križarskih redovnih dužnosti treba dolaziti redovno na sastanke, obavljati povjerene zadatke, vršiti odborničke dužnosti i sl.
– Žrtva je potrebna u smislu povezivanja s molitvom, jer ona molitvi daje veću snagu. Daleko veću. „Katolicizam se u nas neće širiti ako ne bude radnika, moliltelja i patnika.“ (Dr. I. Merz). Dakle i patnika treba. To je evanđeoska računica i bez nje se ne može računati u Kraljevstvu Božjem.
Početak je težak. No kad nam žrtva postane kruh svagdašnji, onda je lakše i uvijek je veoma svrsishodna. Sv. Lidvina, koja se u početku svoje bolesti opirala trpljenju, kad je shvatila smisao boli, toliko se s njom sprijateljila, da je rekla, kada bi jednom Zdravom Marijom mogla izmoliti zdravlje, da je ne bi izmolila, Snagu za trpljenje nalazila je u Križu Kristovu.
Potrebno je odgajati se za žrtvu… I početna, naoko sitna, svladavanja dragocjena su škola za napredak. Tako npr. suzbiti svoju znatiželju, ne pogledali nešto odmah, ne odgovoriti na uvredu, reći ljubaznu riječ onome, kome smo htjeli reći grubu riječ, uskratiti si nešto u jelu ili pilu, oprostiti uvreditelju, ne napustiti posao dok ga ne svršimo, strpljivo podnijeti zimu ili vrućinu, primiti ponizno siromaštvo, izdržati vrijeme u molitvi kako smo odlučili, poslušati starije i kad nam nije ugodno, ne tužakati se i jadati za male teškoće itd. itd. Križari se odgajaju za žrtvu, jer dobro znadu da je to potrebno, korisno, svrhovito! Križari i žrtva to je nerazdruživo.
Ne razmažena mladost, nego požrtvovnu mladost – to je zalog sretne budućnosti! A u ovom vremenu, povijesnom vremenu, velike obnove hrvatskog naroda, nadobudna mladost ne smije zatajiti.
Spremnost na žrtvu – to je znak zrelosti, hrabrosti!
Rekli su stari latinci: Per aspera ad astra! tj. kroz trnje do zvijezda. Kroz napore do uspjeha! Tim putem idu Križari naprijed!