Braćo i sestre rekoh danas je uz Ivana Pavla II. i misijska nedjelja u Crkvi diljem svijeta. A što su to misije? Što znači biti misionar? Znači imati poslanje ili izvršavati misiju određenog poslanja. A što je to naše poslanje?
Za nas kao kršćane, kao braću i sestre u vjeri poslanje je svjedočiti radosno Isusovu riječ, radosno propovijedati o svom Učitelju, o svom susretu sa Isusom Kristom. Evanđelje ustvari u prijevodu i znači radosna vijest. Radosno živjeti, radosno susretati Boga i radosno drugima svjedočiti svoju vjeru. Danas se posebno i molimo za sve one koji diljem svijeta ostavljaju svoje obitelji i odlaze u daleke misijske krajeve i propovijedaju ondje o Isusu Kristu. I stavljamo se negdje u djelo svetoga Pavla koji danas piše u poslanici Solunjanima. Kaže „Braćo i sestre zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere.“ Evo Crkva nas danas poziva moliti za sve one ljude daleko od nas, koji propovijedaju Evanđelje, a i moliti jedni za druge da i mi ovdje gdje jesmo propovijedamo svojim životom ono u što vjerujemo ili ono u što smo pozvani vjerovati i ono što činimo da činimo radosno svojim srcima.
Danas je i blagdan Ivana Pavla II., svetoga Ivana Pavla nama, vjerujem, tako dragoga pape kojeg se rado sjećamo. Evo ovdje danas kao da nas želi zagrliti i ohrabriti, pružio je svoje ruke prema nama i vjerujem da nam i danas želi reći „Ne bojte se!“ Živio je on radosno Božju riječ i pronosio je Božje Evanđelje diljem svijeta. Često puta smo ga znali nazivati papa Putnik, papa koji je gotovo više boravio van Vatikana nego li u Vatikanu. Sto i nekoliko zemalja je obišao, odnosno imao toliko brojna putovanja. Htio je doći do na kraj svijeta i svima svjedočiti ljubav u Isusa Krista. Papa putnik, papa misionar. Evo i mi smo danas pozvani moliti se njemu da i nas učini misionarima. Sjećam se Ivana Pavla II., dok smo uoči svete mise molili litanije razmišljao sam o njemu, nešto slično kao s Isusom, nastavit ću to dalje u propovijedi, događa se i s Ivanom Pavlom. Isus danas susreće svoje smrtne neprijatelje i njih ne odbacuje već ih želi poučiti i želi ih obratiti na vjeru. Slično je i Ivan Pavao II. učinio kad je svoga ubojicu zagrlio u zatvoru, radosno ga zagrlio i oprostio mu grijehe, s njim popričao i oprostio mu.
Danas su križarska obećanja u našoj župi, njih četvero, tri djevojke i jedan mladić, žele Bogu reći da žele ići Božjim putem. Mnogi su prije njih to učinili, a vjerujem da će i mnogi nakon njih. Statut Križarske organizacije čl.7 kaže sljedeće: „Svrha je Križara rad na vlastitoj duhovnoj izgradnji i posvećenju članova i apostolat za duhovnu obnovu hrvatskog naroda u duhu Evanđelja.“ A što ti je to drugo nego li misijska nedjelja, ostvariti svoje misijsko poslanje. Raditi na vlastitoj duhovnoj izgradnji, svakodnevno, svakonedeljno, kaže Žrtva-Euharistija-Apostolat. Kako ćeš vršiti apostolat ako nećeš biti s Bogom povezan kroz molitvu, kroz nekakav duhovni rad na sebi? Brinuti se o posvećenju članova, članova kao zajednice križara i križarica, ali i zajednice Crkve, ako hoćete i onih koji nisu čuli za Evanđelje ili su neke druge vjeroispovijesti, a nisu kršćani. I treća stvar, apostolat za duhovnu obnovu hrvatskoga naroda, ali ne bilo kakvog nego u duhu Evanđelja. Ponovno onu radosnu vijest Evanđelja nastojati svojim životom živjeti i ovu Hrvatsku učiniti Kraljevstvom Božjim ovdje na Zemlji.
Čuli smo danas da Isus nije prezreo cara niti Carstvo Rimsko u kojem su bili porobljeni, nije prezreo ni kralja Heroda „Podajte caru carevo, a Bogu dajte Božje“, poštujte svoje vlastodršce. Reče sv. Pavao na jednom mjestu „Molite za svoje nadređene“, za svoje političare. Izgrađujte vi kao križari i križarice društvo u kojem se danas nalazimo i koje očekuje da ćete vi kao križari i križarice, kao hrvatska mladež uskoro nositi ovo društvo.
Braćo i sestre čitajući ovo Evanđelje zadivljuje nas Isusova strpljivost, Isusova smirenost, Isusova radost u susretu s farizejima i herodovcima. Oni su ga odlučili ubiti i s tim ciljem su mu došli postaviti pitanje. On ih radosno susreće, rado s njima popriča i želi da se oni obrate. Koji to čovjek od nas može svoje neprijatelje susresti, s njima popiti čašicu rakije/kave, popričati, zagrliti, oprostiti i pokušati ga pridobiti na svoju stranu? Trebamo se zapitati kako mi stojimo s nasljedovanjem Isusa Krista? Rekoh, Ivan Pavao II. je zagrlio čovjeka koji ga je htio ubiti i oprostio mu. Kako mi opraštamo svojim neprijateljima? Pričamo o svima onima koji su nas povrijedili od vlastite obitelji, braće i sestara do najšireg kruga ljudi koji nas okružuju. S druge strane zbunjuje, a i ljuti pomalo zloća ovih farizeja i herodovaca, ljudi koji su međusobno bili smrtni neprijatelji. Herodovci nisu voljeli farizeje jer su se bunili protiv Rimskoga Carstva, a farizeji nisu mogli smisliti herodovce jer su bili prodani, rimskoj vlasti su se podložili i zagovarali su rimsku vlast i bili su ulizice rimske. Jedni druge nisu mogli vidjet, a zanimljivo je da zlo spaja te ljude, zlo ih je ujedinilo. Farizeji su držali vijeća o tome kako će Isusa ubiti i dogovoriše se da će mu postaviti ta dva pitanja, kako god da odgovori nije dobro, a za svjedoke su uzeli Herodovce koje inače ne vole. I kaže evanđelist Matej „Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju…“ – trebali su herodovce da i oni to čuju i ustanu protiv Isusa Krista. Zbunjuje i možda ljuti njihova zloća, a kažem zadivljuje Isusova strpljivost i Njegova ljubav. Čini se kao da su postavili jedno normalno pitanje, jedno bezazleno pitanje: „Učitelju, što ti se čini je li dopušteno platiti porez rimskome caru ili nije?“ Postavili su isto ono pitanje koje si mi postavljamo možda i svakodnevno. Više puta sam čuo pitanje „Želite li s računom ili bez računa? Ako ćete s računom onda je PDV, a ako nećete onda je malo jeftinije.“ Koliko se mi danas puta susretnemo s činjenicom PDV-a? Trebali platiti porez državi ili ako ikako možemo izmigoljiti da ne platimo? Susrećemo se svakodnevno sa jednim bezezlenim pitanjem, ali ovo pitanje u sebi je životvorno odnosno ono u sebi ima smrtnu osudu. Zadivljuje Isusova mudrost, nije to ljudska mudrost, ljudi bi tu poklekli, pali. Isus nije pao ni sad. Isus je Bog i Božja mudrost danas dolazi do djela. Isus vidi njihova srca. Kaže im „Što me iskušavate licemjeri?“ Prvo, nije prešutio da su licemjeri, dao im je od znanja da ih je pročitao, ali s druge strane zadivljuje Isusova pronicljivost, Isus je Bog i Isus poput Boga gleda u njihova srca. Isus gleda u tvoje i moje srce. Svaku našu misao i riječ, svako naše djelo on dobro poznaje i prije nego smo ga izrekli ili napravili. Bog poznaje naša srca. Zbunjuje Isus i herodovce i farizeje, zbunjuje ih svojim odgovorom, mudrim odgovorom, ali ipak istinitim odgovorom. Priznaje cara caru, ali Boga priznaje Bogu – „Dajte caru carevo, a Bogu Božje!“ A što pripada caru? Caru pripada ona kovanica na koju je dao tiskati svoju glavu, ali vi ste stvorenja Božja, slika ste Božja i vi pripadate Bogu. Nemojte biti robovi cara već se predajte dragome Bogu i dajte Bogu svoja srca, sebe.
Nisu čuli ni jedni ni drugi ono što su htjeli, čak su se i jako zbunili. Postavili su pitanje, a znali su odgovor. Oni su plaćali porez prije toga i poslije toga i nisu uopće sumnjali o tome treba li plaćati porez ili ne. Išli su sa svom nadom da Isusa uhvate u riječi. Čak su imali taj denar negdje u džepu i pružili mu da ga Isus pogleda. Često puta i mi kao kršćani, ali i kao ljudi postavljamo pitanje, tražimo nekakav savjet, uputstvo, a onda nekako mislimo da je ono što smo domislili najbolje. Više puta sam doživio ono pitanje: „Što si me pitao, kad si napravio kako ti želiš?“ – vjerujem da ste i vi to iskusili. Ali kada postavimo pitanje Bogu i Bog nam kaže što trebamo učiniti, vjera kaže jedno, a mi učinimo drugo. Onda se ponašamo poput ovih farizeja koji su unaprijed znali što treba, trebaju plaćati caru porez inače će im sve sravnit sa zemljom, oni će ga plaćati i dalje, ali je potrebno ovo pitanje da Isusa ubiju. Isusu je jasan u svome odgovoru, potiče na odgovornost prema Bogu, ali i prema državi. Isus je na tragu Staroga Zavjeta koji kaže da svaka vlast dolazi od Boga i da Bog drži konce povijest u svojim rukama pa makar se to nama činilo krivo. Čitali smo danas o tome u prvom čitanju proroka Izaije koji za kralja Kira kaže: „Iako me ne poznaš, naoružah te: nek` se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo. Ja sam Gospodin i nema drugoga.“ Bog naoružava i naše neprijatelje, Bog i nama daje snagu u borbi protiv neprijatelja, Bog nas sve stvara i Bog vodi konce povijesti. Isus Krist ne želi dići bunu protiv ikakve vlasti nego nas Isus želi potaknuti na dostojno življenje prema svojim državnicima i državi u kojoj živimo.
Jednako tako i vi križari i križarice, kaže ovdje u vašemu Statutu, brinuti se za duhovnu obnovu hrvatskog naroda u duhu Evanđelja. Vjerujem da bi nam Isus Krist to isto danas ponovio. Isus daje do znanja farizejima da oni Boga drže kao cara, a caru služe jer ga se boje. Ako mu ne budu služili razorit će im kraljevstvo, Jeruzalem, običaje. I druga – stvar služe mu tako dobro i vjerno, žele ga zadiviti kao kralj Herod koji je bio nagrađen i dobio kraljevstvo. Često puta mi u svojoj vjeri ponašamo se upravo tako. Služimo Bogu iz nekakvoga straha i s druge strane, služimo Bogu da ga zadivimo, a onda pobožno očekujemo nekakve milosti i darove i na koncu se razočaramo, budemo ljuti. Bogu treba služiti radosno, tebe je Bog stvorio, tebe Bog voli, tebe Bog čeka i Bog te u svoje ime šalje. Vjera iz straha, molitva iz straha, molitva jer te netko natjerao ili iz nekakve koristi nema velikog uspjeha niti velikog učinka. Nemoguće je biti misionar i pričati o Isusu Kristu, ako si ti u crkvu natjeran ili ako te netko tjera da se Bogu moliš. Evo danas trebamo preispitati svoj odnos s Bogom. Kakav je moj odnos s Bogom? Je li on robovlasnički, kao sto su bili farizeji? Ili je moj odnos s Bogom prijateljski?
Misijska nedjelja znači Bogu dati da raste, da se Bog proslavlja. Da se širi Njegovo spasenje po svem svijetu krajeva zemaljskih. Jednostavno Bogu dati Božje, ali caru dati carevo. Može nas zbuniti odumiranje kršćanstva, ali kršćanstvo je poput jednoga drveta koje ima na sebi nekakve suhe grane koje otpadaju, a na nekoj drugoj strani stabla rastu nove mladice. Isto je tako i sa Crkvom. Zato je potrebna naša molitva za sve one koji šire Evanđelje diljem svijeta, a i sami da budemo one mladice.
I evo za kraj – danas molimo za četiri stvari: za mudro srce koje razabire dobro od zla. Druga stvar, za mudro srce koje prepoznaje zamke Zloga poput Isusa Krista. Srce koje je strpljivo s drugima, osobito onima koji nam žele nanijeti zlo ili nepravdu. Srce koje nam daje mudre odgovore. Vjerujem da ste više puta opekli na svoj jezik, da jezik nije bio vezan sa pameću. Isus se ovdje nije zaletio nego je mudro promislio i rekao i spasio svoju glavu. Često puta mi kažemo što ne treba, a kasnije se onda kajemo i ljutimo se na sebe ili na druge. Možda su nas krivo razumjeli, krivo interpretirali, krivo prenijeli drugima pa je došlo do krive informacije odnosno dezinformacije. Ali svejedno nas nije mimoišlo to da moramo kasnije ispaštati. Evo molimo Gospodina za mudre odgovore, za mudar jezik.
vlč. Josip Homjak
u Virovitici-Milanovcu 22. listopada 2017.
(pripremila Sara Matić)