Dragutin Karlek Jesih bio je župnik u Ruševu (kasnije i Ščitarjevu), a često mu je u pomoć dolazio brat Pavao Jesih, u to vrijeme zagrebački nadarbenik (prebendar). Tako su u župi 1935. godine pripremili osnivanje križarskih društava. Osnovao ih je šest: mali križari i križarice, mladići i djevojke križari, katolički muževi i žene. Na Petrovo 1935. organiziran je ophod od župne crkve do udaljene kapele. Slavljena je svečana sveta misa prilikom koje je Pavao Jesih, zadužen u zagrebačkoj nadbiskupiji za Katoličku akciju, blagoslovio svih šest Križarskih zastava.Sjećanje na 70-tu obljetnicu mučeničke smrti ščitarjevskog župnika vlč Dragutina Jesiha obilježeno je u nedjelju 30. studenog 2014. Svetom misom zadušnicom koju je u Ščitarjevu predvodio arhiđakon turopoljski preč. mons. Ivan Hren, kanonik, s vlč. Stjepanom Tenšekom, župnikom župe sv. Martina u Ščitarjevu. Nakon Svete mise formirana je procesiji do groblja, a molitvu na grobu ščitarjevog župnika vlč. Dragutina Jesiha predvodio je njegov nalsjednik vlč. Tenšek.
Dragutin Jesih rođen 8.svibnja. 1895. u Stenjevcu kod Zagreba u obitelji koja se doselila iz župe Sutlanska Poljana u Hrvatskom Zagorju. U braku krojača Antuna i Ane rodilo se šest sinova: tri su postali revni svećenici: mons. Pavao (*1890+1963), Ljudevit (*1892+1942) i Dragutin (*1895+1944) te Slavko, Zvonimir i Vladimir.
Pučku i srednju polazio je u Zagrebu. Prije mature sa nekoliko studenata i mladomisnika odlazi u Ameriku da ondje postane i služi kao svećenik za naše hrvatske iseljenike. Početkom prosinca 1913. stupio u sjemenište u gradu St. Francis. Wis. SAD gdje je pet godina učio filozofiju i teologiju. Nadbiskup Mundelein ga zaredio za svećenika 17. ožujka 1918. godine. Kao mladomisnik služio u Milwokeeju, zatim Garyju od 1919. do 1922., te ponovno u Milwokeeju od 1922. do 1930. godine. Izuzetno aktivan među hrvatskim iseljenicima bio je s još nekoliko svećenika utemeljitelj Hrvatske Katoličke Zajednice (CCU) osnovane 1921. godine u Garyu, te u svojoj župi osnivač „Hrvatskog katoličkog dobrotvornog i prosvjetnog društva Presveto Srce Isusovo“.
Bio je urednik i pisao u hrvatskom tisku: „Naša nada“, „Glas istine“, „Narodne novine“, „Američki Hrvat“. Izdavao je kalendar „Naša nada“ i pisao odgojne i rodoljubne članke pa tako i zaslužan za vjersku i nacionalnu svijest naših hrvatskih iseljenika.
Vratio se u Hrvatsku 1930. godine i bio kraće vrijeme upravitelj župe u Požeškom Brestovcu gdje se ističe u radu s mladima. U župi Ruševo je od 1932. do kraja 1936. Tamo uz pomoć brata mons. Pavla osniva križarska društva pa okuplja mlade uz razne dječje priredbe i natjecanja. Za župu Gradec priseže 1937. godine i tu tiska karitativni list „Dobrotvor“. Sam ga financira kao list za poveznicu između Hrvata u Americi i Hrvatskoj. Potom je 1940. premješten u Gradec pa u župu Sladojevce gdje je djelovao do ožujka 1942 . Zatim je imenovan za župnika u Ščitarjevu gdje je mučki ubijen 27. studenog 1944. godine.
Spašavanje u Ščitarjevu
Spašavajući Židove mnogi su svećenici i časne sestre doista svjedočili „Kristov nauk”. Župnik iz Ščitarjeva, vlč. Dragutin Jesih, samo je jedan od njih (među 103 hrvatska „Pravednika“) jer je skrivao više židovskih obitelji, a među njima i zagrebačku obitelj Miroslava Fuchsa, njegovu suprugu Ernu i 9-godišnjeg sina Milivoja. Ernini roditelji bili su uhićeni odmah po donošenju protužidovskih zakona i nestali su u Auschwitzu. I oni su bili uhićeni. Miroslav je poslan u zatvor u Osijeku, a majka i sin odvedeni na Zagrebački zbor (danas Studentski centar). Muž Ernine sestre Friedrich Gross obratio se za pomoć nadbiskupu Alojziju Stepincu. „Znalo se da nadbiskup pomaže Židovima na razne načine, od pribavljanja propusnica pa nadalje. Tako su članovi obitelji Fuchs dobili nove osobne iskaznice na prezime Radičević i nalog da se oslobode.” S novim imenom Miroslav Fuchs upućen je u Rafineriju Olex u Svetoj Klari gdje ga je zaposlio vlasnik tvornice Franjo Sopianac uz još nekoliko Židova koje je skrivao i zaštitio Sopianec je posmrtno proglašen „Pravednikom među narodima“ , a umro je u izgnanstvu, nakon što se protivio oduzimanju-nacionalizaciji stečene imovine te da izbjegne presudu na smrt vješanjem – „zbog suradnje s fašistima“ (prodaje tvorničkih proizvoda – benzina).
Po nalogu nadbiskupu Stepinca gospođa Fuchs, odnosno Radičević, sa sinom Milivojem odlazi u Ščitarjevo kod župnika Jesiha. Tamo nisu bili jedini, jer je u podrumu župnog ureda bilo više Židova, onih koji su čekali propusnice i dokumente, pa i teže ranjenih partizana,uglavnom članova obitelji-rodbine župljana). Erna i njen sin Milivoj u Ščitarjevu su ostali do 27. studenoga 1944. Te noći u nerazjašnjenim okolnostima župni stan je „napustio“ župnik vlč. Dragutin Jesih, a ujutro su ga našli mrtvog na putu prema skeli – prijelazu Save, izmučenog i ubijenog ubodima noža. U župni stan su dotrčali mještani Ščitarjeva bojeći se da će ustaše iz postaje u Velikoj Gorici, koje su primile obavijest o ubojstvu svećenika, prilikom istrage i pretresom kuće saznati za skrivane „ilegalce“. Dobrom organizacijom sve su ih brzo evakuirali. Majka i sin su prebačeni u Svetu Klaru, pa se obitelj Fuchs nakon više godina opet okupila. Opet skrivani zaslugom Franje Sopianca preživjeli su rat, a 1949. godine otišli su u Izrael.
Milivoj Fuchs je u Izraelu promijenio ime u Dan Baram. U izraelskoj policiji stekao je čin brigadnog generala. Kao umirovljeni šef policije u Jeruzalemu, svjedoči u pismu 21.1. 1992. da se sa svojom majkom skrivao u Ščitarjevu kod župnika te misli da je župnik zbog toga ubijen. Jeruzalemski memorijalni centar „Jad Vašem“ posmrtno je dodijelio medalju i povelju „Pravednika među narodima“ vlč. Dragutinu Jesihu. Odluka o dodjeli medalje donesena je 1. rujna 1992. godine, a 11. siječnja 1994. u vijećnici zagrebačke Židovske općine uručena je članovima obitelji Jesih u nazočnosti brojnih vjerskih i državnih dužnosnika.
Dan Baram je 2007. postao počasni konzul Republike Hrvatske u Izraelu. Hrvatsku je redovito posjećivao do nedavne smrti, i uvijek odlazio u Ščitarjevo na groblje da oda počast svome spasitelju, svećeniku Dragutinu Jesihu, ščitarjevskom župniku.
Ivan Nađ