Dragi križari i duhovnici, prijatelji i suradnici, jutros (18. listopada 2020.) je u 94. godini života i 70. godini misništva u požeškoj bolnici preminuo najstariji svećenik Požeške biskupije, veliki duhovnik, brat, prijatelj, podupiratelj, graditelj, miritelj, a nadasve BOŽJI ČOVJEK – mons. Vjekoslav Marić. Sprovod će se održati u utorak 20. listopada 2020. na Groblju Krista Kralja u Požegi u 15.00 sati. Započet će svetom misom zadušnicom i potom će uslijediti polaganje njegova smrtnog tijela u grobnicu svećenika Požeške biskupije.
Mons. Vjekoslav Marić je rođen 1927. godine u Gradcu, školu je pohađao u Požegi, studirao u Zagrebu, a zaređen je za svećenika 14. listopada 1951. godine. Mladu misu je imao u Pleternici. Obitelj Marić, otac Ivan i majka Alojzija bili su vjernici, a Vjekoslav je bio najmlađi od trojice sinova. U vrijeme progona Crkve, u vrijeme kad se Crkvu osuđivalo, a svećenike ubijalo, osjetio je svećenički poziv jer je zaključio da vrijedi biti svećenik: „Da to ništa ne vrijedi, tko bi se žrtvovao? I tako sam ja pošao u svećenike.“
Prvu župničku službu vršio je u Viduševcu kraj Gline gdje je ostao gotovo 15 godina. Nakon toga upravljao je župom Požeške Sesvete osam godina, a potom bio i subsidijar u požeškoj Župi sv. Terezije Avilske do osnivanja nove Župe sv. Leopolda Mandića 1976. godine u kojoj je ostao župnikom 35 godina. Za života je sagradio dvije crkve: župnu crkvu sv. Leopolda Mandića i filijalnu crkvu Milosrdnog Isusa u požeškom naselju Sajmište. Osnivač je i Dječjeg vrtića sv. Leopolda Mandića. Vrijedi ovdje napomenuti: nije gradio samo crkve od cigle, već i živu crkvu, živu zajednicu utemeljenu na Isusu Kristu kao zaglavnom kamenu. Papa Ivan Pavao II. 1999. godine ubrojio ga je među svoje kapelane, a 2002. godine dobitnik je Nagrade grada Požege za životno djelo.
Početkom devedesetih godina prečasni Vjekoslav Marić okupljao je mlade vjernike koji su svojim životom svjedočili ljubav prema Isusu Kristu, a poticaj za osnivanje križarskog društva došao je nakon obnavljanja Križarske organizacije 1992. godine. Naime, i sam prečasni Marić bio je križar i dobro se sjećao sjaja Križarske organizacije, ali i vremena patnje križara nakon 1945. godine. S uspostavom samostalne države Republike Hrvatske, došlo je i vrijeme za obnavljanje baštine bl. Ivana Merza u slobodi i bez ograničenja. Križarsko društvo u Požegi osnovano je 1996. godine, a za zaštitnika je, na prijedlog prečasnog Marića i kao simbol patnje i snage križara, uzelo kardinala Alojzija Stepinca – tada još uvijek slugu Božjeg.
Prečasni Vjekoslav Marić uvijek se mogao osloniti na križare u bilo kojim aktivnostima jer su se mladi rado odazvali njegovim pozivima kad god nam je pristupio i rekao: „Reci: nema problema.“ Teško je bilo odbiti njegove molbe. Bilo da se radilo o pomaganju u crkvi i oko crkve, bilo da se radilo o posjetu bolesnicima i obavijesti o ispovijedi, animiranju misa, animiranju susreta mladih – prečasni Marić bio je duh pokretač naših aktivnosti. Riznica mudrosti i znanja, moralna vertikala, potpora i podrška u poteškoćama – brojni su križari stasali uz takvog uzornog župnika koji je utjecao na naše živote živo svjedočeći evanđelje u svakom susretu. Mons. Marić nije utjecao samo na požeške križare i požežane, nego se njegovo djelovanje uronjeno u Krista kroz Križarsku organizaciju širio i na nacionalnoj razini. U brojne križare i mlade utisnuo je pečat ljubavi prema Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, Euharistiji, Domovini, Papi i bližnjemu. I danas nam upućuje svoju poruku: „SLUŽITE GOSPODINU S VESELJEM!“