Na Fakultetu kanonskoga prava Papinskog lateranskog sveučilišta u Rimu u srijedu, 25. svibnja vlč. Dario Paviša, svećenik Varaždinske biskupije, križar rodom iz župe Kalinovac i pitomac Papinske akademije obranio je doktorsku dizertaciju. Dizertaciju s temom „Odnosi unutarnjeg prava i međunarodnog prava: Slučaj Vojnog ordinarija u Hrvatskoj“ (Relazioni tra diritto interno e diritto internazionale: Il caso dell’Ordinariato militare in Croazia) vlč. Paviša izradio je pod mentorstvom prof. Vincenza Buonoma. Korelatori na obrani dizertacije bili su prof. Natale Loda i prof. Antonio Iaccarino.
Sam čin započeo je molitvom koju je na talijanskom jeziku predvodio vlč. Paviša, dok je na hrvatskom izmoljen Oče naš.
Dizertacija analizira aktualno stanje Vojnog ordinarijata u RH u međunarodnom kontekstu, te na poseban način, odnos unutarnjeg i međunarodnog prava. Podijeljena je u četiri poglavlja koja čine jedinstvenu povijesno-pravnu analizu o odnosu RH i Vojnog ordinarijata. Također je dat povijesni kontekst stvaranja Republike Hrvatske 1990. godine i razvoja pregovora koji ostvaruju ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa između RH i Svete Stolice.
U prvom poglavlju ocrtan je globalni prikaz hrvatske povijesti pružajući pozadinu u koju se kao u poseban socijalno-politički okvir hrvatskoga naroda mogu smjestiti sljedeća tri poglavlja rada.
U usporedbi sa starijim i srednjovjekovnim vremenima, posvećena je veća pažnja razdobljima koja neposredno prethode neovisnosti RH 1991., budući je to točka prekretnica hrvatske moderne povijesti, posebno s obzirom na Vojni ordinarijat i njegov odnos s modernom hrvatskom državom.
U prvom poglavlju ocrtan je globalni prikaz hrvatske povijesti pružajući pozadinu u koju se kao u poseban socijalno-politički okvir hrvatskoga naroda mogu smjestiti sljedeća tri poglavlja rada.
U usporedbi sa starijim i srednjovjekovnim vremenima, posvećena je veća pažnja razdobljima koja neposredno prethode neovisnosti RH 1991., budući je to točka prekretnica hrvatske moderne povijesti, posebno s obzirom na Vojni ordinarijat i njegov odnos s modernom hrvatskom državom.
Nakon kratkog osvrta na stariju povijest, te na razdoblje do početka XIX. stoljeća, u fokusu rada su SFRJ, čiji je Hrvatska bila dio, i činjenice koje su dovele do njezina konačnog pada, uzimajući u obzir političku situaciju u SSSR-u i u zemljama komunističkoga bloka izvan njega. Uz to je prikazan težak i krvav hod prema neovisnosti. Usporedo s time je analizirana i uloga Katoličke Crkve, najprije u Jugoslaviji, a kasnije i u Hrvatskoj, prije kao i poslije proglašenja neovisnosti, kao i ključna uloga Svete Stolice u interventima koji su smjerali promicanju mira, tražeći od međunarodne zajednice poštivanje Helsinškog ugovora te pozivajući na dijalog.
Sveta Stolica je bila među prvima koja je uspostavila diplomatske odnose s RH. Nakon toga je uspostavljen niz pregovora s ciljem sklapanja ugovora kako bi se Katolička Crkva u RH mogla suočiti s novom realnošću u kojoj se zatekla. Poglavlje završava proučavanjem novih izazova i nada koje Katolička Crkva susreće u novom političko-socijalnom kontekstu neovisne Hrvatske.
Prvo i drugo poglavlje rada imaju nadasve povijesni karakter. Nakon prikaza tog povijesnog konteksta, izlaganje nastavlja predstavljanjem tema koje su srž drugoga poglavlja, one o dušobrižništvu oružanih snaga kao i one o Vojnom ordinarijatu u RH.
Poglavlje počinje s općim izlaganjem, polazeći od različitih postavki preuzetih od prvih kršćanskih zajednica u odnosu na Rimsko Carstvo i na poseban način od vojnika koji su sačinjavali temelje rimskog uređenja, sve do predstavljanja pojedinih starih autora i crkvenih otaca kao Celsa, Klementa Aleksandrijskog, Hipolita, Origena itd. Nakon toga, rad se koncentrira oko predstavljanja prvih organizacijskih koraka dušobrižništva vojne službe unutar Katoličke Crkve. Temeljeći se na papinskim dokumentima, navode se naredni razvoji u tom području, od XV. stoljeća sve do pojave vojnih ordinarijata 1951., objavom instrukcije Sollemne semper. Taj dio se zaključuje predstavljanjem Apostolske konstitucije Spirituali militium curae, najvažnijim dokumentom koji je istinski doktrinalni i kanonsko-pravni prikaz naše teme.
Nakon općeg povijesnog prikaza dušobrižništva vojnih snaga, drugi dio Drugog poglavlja, nastavlja s posebnom temom o dušobrižništvu u političko-kulturnom kontekstu na teritoriju današnje RH uzimajući u obzir tri važna povijesna razdoblja RH: razdoblje Austro-Ugarskog carstva, razdoblje Kraljevine SHS te razdoblje poslije 1932. Na koncu su opisane faze nastanka Vojnog ordinarijata u RH.
Za razliku od prethodnih dvaju poglavlja, struktura trećeg poglavlja je vođena željom da se osvijetle pravni sadržaji vezani za Vojni ordinarijat u RH polazeći od onih međunarodnih i općenitih. Zbog toga su prije izložene međunarodne norme, tj. četiri bilateralna ugovora sklopljena između Svete Stolice i RH koja su predstavljena kao norme „izvan“ kanonsko-pravnog uređenja. Među njima je ugovor o vojnom dušobrižništvu koji čini srž ovog rada i zaslužuje poseban pristup i jednu dublju analizu. Druga tri ugovora su predstavljena u prvom dijelu poglavlja.
Nakon analize „izvanjskog“ zakonodavstva, studij uspoređuje teme iznutra, tj. unutar kanonsko-pravnog uređenja. U širem pregledu, rasprava se koncentrira na opće zakonodavstvo, koje uređuje sve vojne ordinarijate kao takve, tj. Apostolsku konstituciju Spirituali militium curae. Prikazane su pojedine velike doktrinalne teme vezane za institute koji se navode u Konstituciji.
Slijedi izlaganje posebnog zakonodavstva, onog o Vojnom ordinarijatu u RH koje je plod dvostranog međunarodnog ugovora između Svete Stolice i RH.
Treće poglavlje završava s analitičkim predstavljanjem zakonodavstva o unutarnjem uređenju Vojnog ordinarijata, prema silazećem kriteriju, od općeg prema posebnome. Svih pet pravnih izvora, hijerarhijski poredanih, izloženi su detaljno odnoseći se na doktrinalne teme tj.: Ugovor između Svete Stolice i RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH od 19. prosinca 1996.; Statuti Vojnog ordinarijata, odobreni od Svete Stolice 22. rujna 1998.; Pravilnik o uređenju i aktivnostima Vojnog ordinarijata u RH od 3. prosinca 1998.; Knjiga o uređenju Vojnog ordinarijata u RH do 4. prosinca 1998.; te najnoviji Ugovor o broju i sjedištima vojnih kapelanija i primjeni dušobrižničke skrbi članovima Ministarstva obrane i vojnih snaga RH od 18. srpnja 2014.
Prikazani su i mogući problemi koji proizlaze iz nepreciznosti pravnih tekstova niže razine, (npr. široka i nejasna odredba čl. 31 Pravilnika o uređenju i aktivnostima Vojnog ordinarijata u RH) i unutarnjeg sukoba između tog članka i čl. 33. istog Pravilnika. Iz studija Pravilnika i knjige o uređenju Vojnog ordinarijata dolazi se do zaključka da je inkorporacija Vojnog ordinarijata u unutarnje uređenje Ministarstva obrane rezultat dvostranog ugovora.
Četvrto poglavlje s naslovom „Povreda međunarodnog prava i novo zakonodavstvo Vojnog ordinarijata u RH?“ postavlja pitanje o mogućnosti zaključka o postojanju raskida dvostranih ugovora i, posljedično, potrebi izrade novog zakonodavstva za Vojni ordinarijat.
U istom poglavlju su analizirane i detaljno komentirane norme civilnoga prava RH koje se odnose na Vojni ordinarijat i posebno odredbe o unutarnjem uređenju Ministarstva obrane od 2001. kao i njegove promjene do 2015., te odredbe o unutarnjem uređenju Ministarstva unutarnjih poslova. Takva analiza otkriva dragocjene pokazatelje načina na koji djeluju kanonsko-pravno i civilno uređenje na planu Vojnog ordinarijata i navedenih ministarstava. Prikazana analiza potvrđuje činjenicu inkorporacije Vojnog ordinarijata u državno uređenje, tj. u Ministarstvo obrane. Takav način suradnje, makar nije jedini slučaj na svijetu, predstavlja izazove i probleme, osobito u odnosu na autonomiju Vojnog ordinarijata, shvaćenog kao crkveni entitet.
S gledišta teoretičara razdvajanje odnosa država-Crkva, takva inkorporacija ne predstavlja način suradnje koja bi bila poželjna prema crkvenom nauku.
Doista, analiza otkriva kako nedostatak preciznosti, definiranja mjerodavnosti, unutarnjeg normativnog sklada i neuspjeh u određivanju jasne linije koja razdvaja, unutar različitih odgovornosti, ono što pripada crkvenom području, od onoga što je mjerodavnost civilnih vlasti, dovode do sukoba nadležnosti, koji je u tom smislu, plod loše uređenog odnosa.
Osim toga, prikazane su naredne analize o kronološkom razvoju civilnih normi koje su Vojni ordinarijat izdvojile iz sastava Ministarstva obrane s namjerom mogućeg raskida ugovora, sklopljenih između HBK (odobrenih od strane Svete Stolice) i RH.
Tri kršenja su istaknuta: (i) kršenje čl. 33 Pravilnika koji predviđa potrebu za pregovorima u slučaju uvođenja izmjena koje se odnose na temeljne odredbe Ugovora, u ovom konkretnom slučaju, izdvajanje Vojnog ordinarijata iz unutarnje strukture Ministarstva obrane, koje je jednostrano provedeno od strane Vlade RH; (ii) neusklađenost sa čl. 13 Pravilnika do kojeg je došlo kada je Ministarstvo odbilo imenovanje vojnog kapelana i asistenta vojnog kapelana (norma određuje samo obvezu informiranja Ministarstva Obrane o imenovanju istih, bez mogućnosti odbitka ili negacije imenovanja); (iii) kršenje do kojeg je došlo prilikom jednostranog ukidanja, sa strane Ministarstva obrane, službe asistenta vojnog kapelana iako su njegove funkcije jasno definirane i registrirane u Knjizi o uređenju Vojnog ordinarijata, a takvo je ukidanje prema Ugovoru moguće isključivo međusobnim sporazumom dviju ugovornih strana.
Nakon identifikacije potencijalnih kršenja bilateralnog ugovora, četvrto poglavlje pokušava prikazati moguće savjete za rješavanje problema. Po tom pitanju pokrenuta je komparatistička studija nekih vojnih ordinarijata u svijetu s ciljem da se obrade osnovni elementi različitih načina dobre suradnje na relaciji Vojni Ordinarijat – Ministarstvo obrane. Od ukupno 36 vojnih ordinarijata u svijetu, izabrano je 7 zemalja: Belgija, Bolivija, Brazil, Italija, Poljska, Mađarska, SAD. Studija je pokazala da svaka zemlja ima svoje posebnosti u regulaciji materije, koje su uvjetovane poviješću, kulturom, socio-političkim kontekstom svakog pojedinog državnog teritorija, te se stoga ne može poći od jednog jedinstvenog pristupa kao generalnog rješenja za svaki vojni ordinarijat.
Ono što je jasno je da pokušaj Vlade da izdvoji Vojni ordinarijat RH iz sastava Ministarstva, makar to značilo raskid dvostranog ugovora, predstavlja mogućnost da Vojni ordinarijat izbjegne nesporazume nastale njegovom inkorporacijom u državnu strukturu. Stroga podjela državnih i crkvenih kompetencija bi bila idealna, osobito za teoretičare razdvajanja odnosa Crkve i Države. Međutim, model strogog razdvajanja, kao onaj američki, ne bi bio preporučljiv, zbog velike razlike u kulturi i mentalitetu. S druge strane, pristup koji zagovara integraciju u državnu strukturu nije potpuno beznadan za Vojni ordinarijat. Iskustvo Poljske je dobar primjer koji prikazuje da takav oblik odnosa s državom može biti plodan kad postoje jasni, precizni i dobro formulirani zakoni koji uzimaju u obzir posebnosti Vojnog ordinarijata i njegovih službenika. Zbog kulturalne i povijesne blizine poljski model bi bila dobra polazišna točka u izazovu za bolje sutra u slučaju da Vojni Ordinarijat u RH odluči ostati integriran u državno uređenje.
U protivnom bi se moglo uzeti u obzir mješoviti sistem koji garantira Vojnom ordinarijatu njegovu autonomiju i izvjesnu razinu utjecaja na državnu strukturu, kao u primjeru većine zemalja, npr. Belgije, Italije, Mađarske.
Dodatno se uzima u obzir i ono što je temelj poljskog modela, tj. dvostruka osobnost Vojnog ordinarija kao poglavara hijerarhijske zajednice, koji je u isto vrijeme na čelu jedne civilne strukture. Kakav god bio pristup ili referentni model, važno je, prije nego se uvedu promjene već postojećih normi ili se pristupi sklapanju novih ugovora obvezujućih za obje strane, voditi računa o ukupnoj dobrobiti Vojnog ordinarijata.
Nakon izloženog sažetka, uslijedila je rasprava-ispitivanje sa članovima komisije, koji su se s pohvalama izrazili o samom radu, posebno ističući njegovu vrijednost, jer je kandidat mnoštvo dokumenata preveo na talijanski jezik.
Po kratkoj stanci, u kojoj se Komisija povukla, obznanjeno je da je vlč. Paviša uspješno obranio dizertaciju.
Sveta Stolica je bila među prvima koja je uspostavila diplomatske odnose s RH. Nakon toga je uspostavljen niz pregovora s ciljem sklapanja ugovora kako bi se Katolička Crkva u RH mogla suočiti s novom realnošću u kojoj se zatekla. Poglavlje završava proučavanjem novih izazova i nada koje Katolička Crkva susreće u novom političko-socijalnom kontekstu neovisne Hrvatske.
Prvo i drugo poglavlje rada imaju nadasve povijesni karakter. Nakon prikaza tog povijesnog konteksta, izlaganje nastavlja predstavljanjem tema koje su srž drugoga poglavlja, one o dušobrižništvu oružanih snaga kao i one o Vojnom ordinarijatu u RH.
Poglavlje počinje s općim izlaganjem, polazeći od različitih postavki preuzetih od prvih kršćanskih zajednica u odnosu na Rimsko Carstvo i na poseban način od vojnika koji su sačinjavali temelje rimskog uređenja, sve do predstavljanja pojedinih starih autora i crkvenih otaca kao Celsa, Klementa Aleksandrijskog, Hipolita, Origena itd. Nakon toga, rad se koncentrira oko predstavljanja prvih organizacijskih koraka dušobrižništva vojne službe unutar Katoličke Crkve. Temeljeći se na papinskim dokumentima, navode se naredni razvoji u tom području, od XV. stoljeća sve do pojave vojnih ordinarijata 1951., objavom instrukcije Sollemne semper. Taj dio se zaključuje predstavljanjem Apostolske konstitucije Spirituali militium curae, najvažnijim dokumentom koji je istinski doktrinalni i kanonsko-pravni prikaz naše teme.
Nakon općeg povijesnog prikaza dušobrižništva vojnih snaga, drugi dio Drugog poglavlja, nastavlja s posebnom temom o dušobrižništvu u političko-kulturnom kontekstu na teritoriju današnje RH uzimajući u obzir tri važna povijesna razdoblja RH: razdoblje Austro-Ugarskog carstva, razdoblje Kraljevine SHS te razdoblje poslije 1932. Na koncu su opisane faze nastanka Vojnog ordinarijata u RH.
Za razliku od prethodnih dvaju poglavlja, struktura trećeg poglavlja je vođena željom da se osvijetle pravni sadržaji vezani za Vojni ordinarijat u RH polazeći od onih međunarodnih i općenitih. Zbog toga su prije izložene međunarodne norme, tj. četiri bilateralna ugovora sklopljena između Svete Stolice i RH koja su predstavljena kao norme „izvan“ kanonsko-pravnog uređenja. Među njima je ugovor o vojnom dušobrižništvu koji čini srž ovog rada i zaslužuje poseban pristup i jednu dublju analizu. Druga tri ugovora su predstavljena u prvom dijelu poglavlja.
Nakon analize „izvanjskog“ zakonodavstva, studij uspoređuje teme iznutra, tj. unutar kanonsko-pravnog uređenja. U širem pregledu, rasprava se koncentrira na opće zakonodavstvo, koje uređuje sve vojne ordinarijate kao takve, tj. Apostolsku konstituciju Spirituali militium curae. Prikazane su pojedine velike doktrinalne teme vezane za institute koji se navode u Konstituciji.
Slijedi izlaganje posebnog zakonodavstva, onog o Vojnom ordinarijatu u RH koje je plod dvostranog međunarodnog ugovora između Svete Stolice i RH.
Treće poglavlje završava s analitičkim predstavljanjem zakonodavstva o unutarnjem uređenju Vojnog ordinarijata, prema silazećem kriteriju, od općeg prema posebnome. Svih pet pravnih izvora, hijerarhijski poredanih, izloženi su detaljno odnoseći se na doktrinalne teme tj.: Ugovor između Svete Stolice i RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH od 19. prosinca 1996.; Statuti Vojnog ordinarijata, odobreni od Svete Stolice 22. rujna 1998.; Pravilnik o uređenju i aktivnostima Vojnog ordinarijata u RH od 3. prosinca 1998.; Knjiga o uređenju Vojnog ordinarijata u RH do 4. prosinca 1998.; te najnoviji Ugovor o broju i sjedištima vojnih kapelanija i primjeni dušobrižničke skrbi članovima Ministarstva obrane i vojnih snaga RH od 18. srpnja 2014.
Prikazani su i mogući problemi koji proizlaze iz nepreciznosti pravnih tekstova niže razine, (npr. široka i nejasna odredba čl. 31 Pravilnika o uređenju i aktivnostima Vojnog ordinarijata u RH) i unutarnjeg sukoba između tog članka i čl. 33. istog Pravilnika. Iz studija Pravilnika i knjige o uređenju Vojnog ordinarijata dolazi se do zaključka da je inkorporacija Vojnog ordinarijata u unutarnje uređenje Ministarstva obrane rezultat dvostranog ugovora.
Četvrto poglavlje s naslovom „Povreda međunarodnog prava i novo zakonodavstvo Vojnog ordinarijata u RH?“ postavlja pitanje o mogućnosti zaključka o postojanju raskida dvostranih ugovora i, posljedično, potrebi izrade novog zakonodavstva za Vojni ordinarijat.
U istom poglavlju su analizirane i detaljno komentirane norme civilnoga prava RH koje se odnose na Vojni ordinarijat i posebno odredbe o unutarnjem uređenju Ministarstva obrane od 2001. kao i njegove promjene do 2015., te odredbe o unutarnjem uređenju Ministarstva unutarnjih poslova. Takva analiza otkriva dragocjene pokazatelje načina na koji djeluju kanonsko-pravno i civilno uređenje na planu Vojnog ordinarijata i navedenih ministarstava. Prikazana analiza potvrđuje činjenicu inkorporacije Vojnog ordinarijata u državno uređenje, tj. u Ministarstvo obrane. Takav način suradnje, makar nije jedini slučaj na svijetu, predstavlja izazove i probleme, osobito u odnosu na autonomiju Vojnog ordinarijata, shvaćenog kao crkveni entitet.
S gledišta teoretičara razdvajanje odnosa država-Crkva, takva inkorporacija ne predstavlja način suradnje koja bi bila poželjna prema crkvenom nauku.
Doista, analiza otkriva kako nedostatak preciznosti, definiranja mjerodavnosti, unutarnjeg normativnog sklada i neuspjeh u određivanju jasne linije koja razdvaja, unutar različitih odgovornosti, ono što pripada crkvenom području, od onoga što je mjerodavnost civilnih vlasti, dovode do sukoba nadležnosti, koji je u tom smislu, plod loše uređenog odnosa.
Osim toga, prikazane su naredne analize o kronološkom razvoju civilnih normi koje su Vojni ordinarijat izdvojile iz sastava Ministarstva obrane s namjerom mogućeg raskida ugovora, sklopljenih između HBK (odobrenih od strane Svete Stolice) i RH.
Tri kršenja su istaknuta: (i) kršenje čl. 33 Pravilnika koji predviđa potrebu za pregovorima u slučaju uvođenja izmjena koje se odnose na temeljne odredbe Ugovora, u ovom konkretnom slučaju, izdvajanje Vojnog ordinarijata iz unutarnje strukture Ministarstva obrane, koje je jednostrano provedeno od strane Vlade RH; (ii) neusklađenost sa čl. 13 Pravilnika do kojeg je došlo kada je Ministarstvo odbilo imenovanje vojnog kapelana i asistenta vojnog kapelana (norma određuje samo obvezu informiranja Ministarstva Obrane o imenovanju istih, bez mogućnosti odbitka ili negacije imenovanja); (iii) kršenje do kojeg je došlo prilikom jednostranog ukidanja, sa strane Ministarstva obrane, službe asistenta vojnog kapelana iako su njegove funkcije jasno definirane i registrirane u Knjizi o uređenju Vojnog ordinarijata, a takvo je ukidanje prema Ugovoru moguće isključivo međusobnim sporazumom dviju ugovornih strana.
Nakon identifikacije potencijalnih kršenja bilateralnog ugovora, četvrto poglavlje pokušava prikazati moguće savjete za rješavanje problema. Po tom pitanju pokrenuta je komparatistička studija nekih vojnih ordinarijata u svijetu s ciljem da se obrade osnovni elementi različitih načina dobre suradnje na relaciji Vojni Ordinarijat – Ministarstvo obrane. Od ukupno 36 vojnih ordinarijata u svijetu, izabrano je 7 zemalja: Belgija, Bolivija, Brazil, Italija, Poljska, Mađarska, SAD. Studija je pokazala da svaka zemlja ima svoje posebnosti u regulaciji materije, koje su uvjetovane poviješću, kulturom, socio-političkim kontekstom svakog pojedinog državnog teritorija, te se stoga ne može poći od jednog jedinstvenog pristupa kao generalnog rješenja za svaki vojni ordinarijat.
Ono što je jasno je da pokušaj Vlade da izdvoji Vojni ordinarijat RH iz sastava Ministarstva, makar to značilo raskid dvostranog ugovora, predstavlja mogućnost da Vojni ordinarijat izbjegne nesporazume nastale njegovom inkorporacijom u državnu strukturu. Stroga podjela državnih i crkvenih kompetencija bi bila idealna, osobito za teoretičare razdvajanja odnosa Crkve i Države. Međutim, model strogog razdvajanja, kao onaj američki, ne bi bio preporučljiv, zbog velike razlike u kulturi i mentalitetu. S druge strane, pristup koji zagovara integraciju u državnu strukturu nije potpuno beznadan za Vojni ordinarijat. Iskustvo Poljske je dobar primjer koji prikazuje da takav oblik odnosa s državom može biti plodan kad postoje jasni, precizni i dobro formulirani zakoni koji uzimaju u obzir posebnosti Vojnog ordinarijata i njegovih službenika. Zbog kulturalne i povijesne blizine poljski model bi bila dobra polazišna točka u izazovu za bolje sutra u slučaju da Vojni Ordinarijat u RH odluči ostati integriran u državno uređenje.
U protivnom bi se moglo uzeti u obzir mješoviti sistem koji garantira Vojnom ordinarijatu njegovu autonomiju i izvjesnu razinu utjecaja na državnu strukturu, kao u primjeru većine zemalja, npr. Belgije, Italije, Mađarske.
Dodatno se uzima u obzir i ono što je temelj poljskog modela, tj. dvostruka osobnost Vojnog ordinarija kao poglavara hijerarhijske zajednice, koji je u isto vrijeme na čelu jedne civilne strukture. Kakav god bio pristup ili referentni model, važno je, prije nego se uvedu promjene već postojećih normi ili se pristupi sklapanju novih ugovora obvezujućih za obje strane, voditi računa o ukupnoj dobrobiti Vojnog ordinarijata.
Nakon izloženog sažetka, uslijedila je rasprava-ispitivanje sa članovima komisije, koji su se s pohvalama izrazili o samom radu, posebno ističući njegovu vrijednost, jer je kandidat mnoštvo dokumenata preveo na talijanski jezik.
Po kratkoj stanci, u kojoj se Komisija povukla, obznanjeno je da je vlč. Paviša uspješno obranio dizertaciju.
Novi doktor znanosti vlč. Dario Paviša rođen je u Koprivnici. Sin je oca Mate i majke Slavice rođ. Haraminec. Kršten je u župi sv. Luke ev. u Kalinovcu, gdje žive njegovi roditelji i sestra Danijela s obitelji, suprugom Brankom i djecom Lorenom i Antoniom. Nakon završene Osnovne škole Ivan Lacković Croata u Kalinovcu upisuje Srednju ekonomsku školu u Koprivnici. Osjetivši duhovni poziv, nakon završene srednje škole ulazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu i upisuje Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem diplomira 2010. godine. Za đakona je zaređen 28. studenog 2010. u varaždinskoj katedrali, a đakonsku službu vršio je u Lepoglavi. Za svećenika Varaždinske biskupije zaređen je 26. lipnja 2011., te po dekretu godinu dana obavlja službu župnog vikara u Kutini i Kutinskoj Slatini u Sisačkoj biskupiji. Godine 2012. njegov ordinarij mons. Josip Mrzljak šalje ga na studij kanonskog prava na Papinsko lateransko sveučilište, te ulazi u Papinsku crkvenu akademiju. Na Papinskom lateranskom sveučilištu magistrirao je na svetkovinu svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja 2015. Magistarsku radnju s temom „Nastanak Hrvatske i ponovna uspostava diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom“ izradio je pod vodstvom prof. Vincenza Buonoma, redovitog profesora međunarodnog prava.
Dr. Paviša je posebno povezan s Marijinom legijom i Križarskom organizacijom, a član je i Hrvatskoga društva katoličkih novinara.
Dr. Paviša je posebno povezan s Marijinom legijom i Križarskom organizacijom, a član je i Hrvatskoga društva katoličkih novinara.
Javnoj obrani doktorske dizertacije dr. sc. Paviše nazočili su njegovi roditelji Mato i Slavica, sestra Danijela sa suprugom Brankom i djecom Lorenom i Antoniom, te druga rodbina i autobus hodočasnika iz rodne župe i Podravine koji su došli tom prigodom na hodoćašče u Rim te su tog dana sudjelovali i na audijenciji s Papom Franjom i hodočastili u rimske bazilike povodom Godine milosrđa.
Izaslanik varaždinskog biskupa bio je generalni vikar biskupije mons. Ivan Godina zajedno s preč. Mirkom Horvatićem i preč. Mariom Kopjarom. Također su nazočili i predsjednik Papinske crkvene akademije apostolski nuncij Giampiero Gloder te mons. Giulio Smbeni, ekonom Akademije i mons. Miroslaw Wachowski, suradnik za studij u Akademiji i pitomci Akademije te mons. Fernando Chica Arellano, stalni promatrač Svete Stolice kod međunarodnih organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu, nekadašnji suradnik Akademije. Prisutni su bili i vicerektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima vlč. Marko Đurin s više pitomaca, te studenti i časne setre iz ostalih hrvatskih zajednica u Rimu. Na obrani dizertacije bili su i prof. emeritus Ivan Golub, zatim profesor kanonskog prava preč. Matija Berljak, profesor povijesti iz Poljske vlč. Stanisław Nabywaniec, tajnik Apostolske nuncijature u Sri Lanki Jan Maria Chung Yean Choong, tajnik nuncijature u Burundiju Josè Nahùm Jairo Salas Castaneda, kao i s. Karmen Hajdinjak, nekadašnja vjeroučiteljica dr. Paviše.
Kako smo spomenuli, u Godini milosrđa i povodom obrane dizertacije u Rim je hodočastio autobus hodočasnika iz Kalinovca, a privatno su došli i članovi zbora mladih iz župe Kalinovac koji su na kraju akademskoga čina uz tamburice predvodili pjesmu „Zdravo Djevo“.
Na druženju i domjenku nakon obrane doktorske disertacije mons. Ivan Godina pročitao je čestitku varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka, a Nadica Pokrivko čestitku u ime Općine Kalinovac i općinskog načelnika Branka Sobote. Čestitku je uputio i Darijo Burjan, u osobno ime i u ime Križara kao predsjednik Križarske organizacije, a čestitku u osobno ime i u ime župe i svih mještana Kalinovca izrekao je kalinovački sin prof. emeritus Ivan Golub.
Na druženju i domjenku nakon obrane doktorske disertacije mons. Ivan Godina pročitao je čestitku varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka, a Nadica Pokrivko čestitku u ime Općine Kalinovac i općinskog načelnika Branka Sobote. Čestitku je uputio i Darijo Burjan, u osobno ime i u ime Križara kao predsjednik Križarske organizacije, a čestitku u osobno ime i u ime župe i svih mještana Kalinovca izrekao je kalinovački sin prof. emeritus Ivan Golub.
Tekst: Marija Belošević, IKA