Na svečanoj akademiji koju je Križarska organizacije priredila 13. ožujka 2017. prigodom proslave Papina dana u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta predavanje pod naslovom „Papa Franjo – Neumorni tražitelj obnove Crkve“ održao je prof. dr. sc. Stjepan Baloban. Cijelo predavanje stoji u nastavku.
Poštovani članovi i članice Križarske organizacije sa Središnjim križarskim vodstvom na čelu sa predsjednikom gosp. Darijom Burjanom, drage sestre i braćo!
Kada se prije točno četiri godine na balkonu bazilike Sv. Petra u Vatikanu pojavio novoizabrani papa s imenom Franjo koji dolazi iz Argentine, „s kraja zemlje“, kako je on to tada simpatično rekao, bilo je to poprilično iznenađenje za većinu katolika, posebno za katolike u Europi. Prve njegove riječi i geste počele su osvajati srca ljudi, vjernika i svih ljudi dobre volje koji prate zbivanja u Katoličkoj Crkvi.
Papa Franjo je u 77. godini započeo svoj put rimskoga biskupa, premda, kako je kasnije u svojim Intervjuima naglašavao, nije s tim računao: „Došao sam s malim kovčegom i planirao se odmah vratiti u Buenos Aires“. (Bergoglio 2016, 175) Prije konklava 2013. godine spremao se za mirovinu kako će reći u jednom intervjuu: „Dogovorio sam se s nuncijem da ću, kad se vratim u Buenos Aires, predložiti ternu (popis trojice kandidata za biskupa) kako bi, krajem 2013., na moje mjesto došao novi nadbiskup. Sav sam bio usredotočen na ispovjedaonice crkava gdje sam išao ispovijedati… Došavši ovdje morao sam se svega toga odreći. Jedno sam si govorio od prvog trenutka: ‘Jorge, nemoj se mijenjati, budi i dalje to što jesi, jer smiješno je mijenjati se u tvojoj dobi’. Zbog toga sam zadržao sve ono što sam činio u Buenos Airesu. S pogreškama, koje to, naravno, može uključivati“. (Bergoglio 2016, 239) Možda ova misao može pomoći u traženju odgovora na pitanje o stilu pontifikata pape Franje?
Nije se vratio u Buenos Aires nego je ostao je u Vatikanu i, kako je rekao u pozdravu s balkona bazilike sv. Petra, „započinjemo put: biskup i narod. Taj put rimske Crkve koja predsjeda u ljubavi svim Crkvama. Put je to bratstva, ljubavi i povjerenja među nama“. (Papa Franjo 2013, 9-10)
Nakon četiri godine papinske službe možemo se pitati: Kakav je to bio put? Što se na njemu događalo? Koje su glavne oznake pontifikata pape Franje? Ovih dana, oko ‘Papinog dana’ i kod nas u Hrvatskoj, ali i u svijetu, mogu se čuti različita mišljenja o pontifikatu pape Franje.
Na ovoj svečanoj akademiji volio bih iznijeti određene misli koje se odnose na, prema mojem mišljenju, temeljnu oznaku pontifikata pape Franje, a to je da on kao Papa želi i traži obnovu Crkve. Kako i na koji način? Na pitanje: Kamo vode promjene koje je kao rimski biskup započeo u Crkvi, papa Franjo odgovara: „Ono što činim jest da provodim u djelo ono što smo mi kao kardinali zamislili na općim kongregacijama, to jest na sastancima koje smo, tijekom upražnjene stolice, održavali svakoga dana i na kojima smo raspravljali o crkvenim problemima. Iz toga dolaze razmišljanja i preporuke“. (Bergoglio 2016, 175-176) Poznato je da u konklavama, a prije izbora novoga Pape, kardinali iznose svoja mišljenja u stanju u Crkvi i o tome što je potrebno mijenjati, a što bi budući papa trebao učiniti. Tako je bilo i 2013. godine, prije izbora novoga Pape.
Što vrijeme više odmiče to je vidljivije da papa Bergoglio na različite načine pokušava potaknuti Crkvu na promjene o kojima su tada govorili kardinali. Istina, on to čini na svoj specifičan način, svojim stilom, svojim rječnikom i svojom osobnošću. U samo četiri godine toliko je toga pokrenuo, napisao u dokumentima, izrekao u dojmljivim jutarnjim propovijedima u kapelici sv. Marte u Vatikanu, izgovorio u intervjuima i konferencijama za tisak na povratku s pastirskih putovanja.
Na samim počecima, u prvim mjesecima i godinama to je bilo iznimno zanimljivo za medije, posebno svjetovne medije. Znakovito je da su se mediji uglavnom zaustavljali na onom vanjskom, na znakovima i pojedinim izričajima koje su često izvlačili iz konteksta tako da se mogao dobiti potpuno krivi dojam o tome što papa Franjo misli o toj i toj stvari. To je potrajalo do danas. I danas se, posebno u civilnim medijima, nastoji izvući za medije ono što je za medije zanimljivo – jedna rečenica ili misao. To ljudi, pa i vjernici, pročitaju i uglavnom se „dadu zavesti“ budući da ta rečenica ili misao u cijelom kontekstu govora pape Franje imaju sasvim drukčije značenje. I na temelju takvih napisa razviju se priče i komentari koji stvaraju potpuno krivu sliku o papi Franji, odnosno o njegovoj viziji obnove Crkve. A javni djelatnici koji su kao ‘eksperti za crkvena pitanje’ trajno prisutni u hrvatskim civilnim medijima, onda razvijaju svoje teorije, često daleko od stvarnosti. Tko je u ovom slučaju oštećen? Svakako Papa koji je krivo protumačen ali i primatelji poruke – čitatelji i slušatelji – koji su manipulirani. Držim da je Papa svjestan takvih manipulacija, uostalom to je i više puta spočitnuo novinarima, ali je svjestan i druge važne činjenice da su danas mediji iznimno važni za prenošenje poruke evanđelja. On vjeruje da će ljudi dobre volje, a prije svega vjernici, shvatiti tko je govorio istinu a tko je manipulirao.
U ovom kao i u drugim slučajevima nije uputno, ali ni korisno, kriviti isključivo medije za ono što rade. To neće nikako pomoći, a civilni mediji će to i dalje raditi. Što može pomoći, kako bismo došli do stvarne slike o tome koja je vizija Crkve pape Franje, odnosno kako zamišlja obnovu Crkve u današnje vrijeme? Jedini način jest da se mi osobno dobro upoznamo sa sadržajem njegovih dokumenata, govora, propovijedi, intervjua…. To drugim riječima znači da uzmemo u ruke ono što je napisao te u intervjuima i tiskovnim konferencijama izrekao. To je već sada najvećim dijelom dostupno i na hrvatskom jeziku. To traži i ponešto vremena, pa i novca za nabavljanje literature, no u usporedbi s plodovima koji iza toga mogu doći, svakako se isplati. Ako ne želimo ostati na ‘mišljenjima drugih’ i ako želimo stvarno upoznati što papa Franjo misli pod obnovom Crkve u današnjem vremenu, tada se isplati utrošiti vremena kako bismo upoznali stvarni sadržaj Papinih poruka i dokumenata.
Svakako preporučam njegove intervjue, koji su brojni, a dio ih imamo prevedenih i na hrvatskom jeziku. U intervjuima se može upoznati papa Franjo kakav on uistinu jest, a tu možemo dobiti i odgovor na pitanje: Zbog čega današnji čovjek voli slušati papu Franju? Zbog toga jer je neposredan, ne boji se reći istinu, ali uvijek u evanđeoskom stilu. Papa Franjo zna današnjem čovjeku na jednostavan i zoran način približiti evanđelje – oni koji su otvoreni evanđeoskoj poruci to razumiju… A takvih koji traže ima danas sve više i u našoj Hrvatskoj.
U protekle tri akademske godine vodio sam tri seminara na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s različitim temama o pontifikatu pape Franje. Studentice i studenti, mladi ljudi, kršćani, oduševljeni su papom Franjom i njegovom vizijom Crkve. Osobno sam ugodno iznenađen reakcijom tih mladih ljudi koji s istinskim zanimanjem ne samo čitaju knjige o papi Franji ili njegove spise već ih s oduševljenjem prepričavaju, tumače i predlažu drugima na čitanje. Već iz toga se može zaključiti da papa Franjo ‘pogađa’ ono bitno važno za vjeru u današnjem vremenu.
Različite su teme koje je papa Franjo potaknuo, a vode obnovi Crkve u današnjem vremenu. Većina tih tema je već naznačena u njegovom prvom i programatskom dokumentu u prvoj godini pontifikata: „Evangelii gaudium – Radost evanđelja“ (24. studenog 2013.). Drugi važni dokumenti – enciklika „Laudato si – O brizi za zajednički dom“ (24. svibnja 2015.), kao i do sada najviše eksponirani pa i osporavani dokument postsinodalna pobudnica „Amoris laetitita – Radost ljubavi“ (19. ožujka 2016.) – mogu se razumjeti samo na temelju prvog programatskog dokumenta Evangelii gaudium.
Papa Franjo je više puta naglasio da se sve nalazi u njegovom prvom dokumentu. Osobno držim da je to tako, i stoga bi bilo iznimno važno iznova čitati i proučavati taj dokument. Ovdje iznosim određene misli iz tog dokumenta, poticaje koji se odnose na obnovu Crkve.
Evanđelje treba naviještati svima ne isključujući nikoga, a Crkva ne raste kroz „prozelitizam, već ‘privlačnošću’“ (EG 14).
Slijedi zanimljiva rečenica, koja bi mogla imati utjecaj na daljnji razvoj crkvenoga učenja: „Ne mislim isto tako da se od papinskog učiteljstva smije očekivati da pruži konačne i cjelovite odgovore na sva pitanja koja se tiču Crkve i svijeta. Nije uputno da papa zamjenjuje mjesne biskupe u raspoznavanju svih problematika koje se javljaju na njihovim teritorijima. U tome smislu primjećujem nužnost da se pristupi zdravoj „decentralizaciji“. (EG 16)
Papa Franjo ovdje želi predložiti “neke smjernice koje mogu potaknuti i usmjeravati čitavu Crkvu u novoj etapi evangelizacije, punu žara i vitalnosti”. (EG 17)
Papa jasno kaže da ovaj dokument ima „programsko značenje i važne posljedice. Nadam se da će sve zajednice uložiti potrebna sredstva da napreduju na putu pastoralne i misijske preobrazbe, koje ne može ostaviti stvari takve kakve jesu“ (EG 25)
Polazeći od toga da se u Božjoj Riječi neprestano javlja dinamizam „izlaska“, i danas se od Kristovih učenika traži: „izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“. (EG 20)
Vjerna Učiteljevu poziva „od vitalne je važnosti da Crkva danas iziđe naviještati evanđelje svima, u svim mjestima, u svim okolnostima, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha“. (EG 23)
Potrebno je preuzeti inicijativu: „Crkva je zajednica učenika misionara koji preuzimaju inicijativu, koji se uključuju, koji prate, koji daju ploda i raduju se. Usudimo se malo više preuzeti inicijativu.“ (EG 24)
Pastoral „u misijskom ključu traži da se napusti lagodni pastoralni kriterij koji se vodi onim ‘uvijek se radilo tako’“. (EG 33)
Omiljena tema pape Franje je „Crkva izlaska koja je Crkva otvorenih vrata. Izići prema drugima da bi se došlo do ljudskih periferija ne znači bezglavo i besciljno trčati za svijetom“. (EG 46)
Povlašteno mjesto u misijskom poletu Crkve imaju bolesni i siromašni. „Treba bez okolišanja reći da postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih. Nikada ih ne ostavimo same!“ (EG 48)
Slijedi misao o Crkvi: „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti. Ne želim Crkvu koja je zabrinuta za to da bude središte a naposljetku biva zatvorena u klupko opsesija i procedura“. (EG 49)
Iz cjelokupnog nauka i stila života pape Franje od početka pontifikata proizlazi da je on kao Papa „istinski tražitelj obnove Crkve“. Crkvu je potrebno trajno obnavljati, stoga on kao rimski biskup češće upotrebljava poznati izraz „semper reformanda“. To je područje unutarnje reforme ili bolje rečeno trajne obnove Crkve! Kao istinski pastir papa Franjo u svemu što čini kreće od sebe, tako i u obnovi Crkve. On u svojoj sredini, u Rimskoj kuriji traži obnovu kako bi se to moglo prenijeti na druge dijelove Crkve: na krajevne Crkve, na biskupije, na župe, u redovničke zajednice….
Hoće li papa Franjo ostati samo tražitelj obnove Crkve ili će se Crkva u ovo naše vrijeme stvarno obnoviti, ovisi o puno čimbenika. Proces je započeo i u ovom procesu obnove Crkve, kao i u procesu obnove Crkve na Drugom vatikanskom koncilu, povratka na staro nema. Mogu postojati osporavanja i prijepori koji unose nemir i podjele. Papa Franjo poziva na istinsko traženje zajedničkog puta prema onom uvijek aktualnom i inspirirajućem, a to je Isusovska i evanđeoska Crkva, odnosno život kršćanina prema modelu Nazarećanina.
Bibliografija:
Intervju … za katalonski dnevnik „La Vanguradia“ (13. lipnja 2014.), u: Jorge Mario BERGOGLIO, Papa Franjo odgovara. Intervjui i tiskovne konferencije, KS, Zagreb, 2016.
Intervju…za argentinski dnevnik ‘La Nacion’ (7. prosinca 2014., u: : Jorge Mario BERGOGLIO, Papa Franjo odgovara. Intervjui i tiskovne konferencije, KS, Zagreb, 2016.
Papa FRANJO, Ne dajte da vam ukradu nadu, Split, 2013.
prof. dr. sc. Stjepan Baloban