Vlč. Ivica Cujzek održao je predavanje pod naslovom „Papa Franjo – suradnik mladenačke radosti“ na svečanoj akademiji koju je Križarska organizacije priredila 13. ožujka 2017. prigodom proslave Papina dana u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Cijelo predavanje stoji u nastavku.
Hvaljen Isus i Marija! Sve Vas od srca pozdravljam; osobito Križarsku organizaciju na čelu sa svojim predsjednikom koja je ovih dana, ali osobito danas uložila ne malo svoga srca, svoga vremena i truda da nam približi lik našeg pape Franje.
„Koliko samo svijet treba svjetlo evanđelja koje preporađa, liječi, jamči spasenje onome tko ga prihvati!“ (5. veljače 2017.) Kako duboko odzvanjaju ove nedavno izrečene riječi pape Franje. Koliko današnji umoran, shrvan i tužan svijet treba poleta i svježine, koliko ovaj naš svijet u kojem su ljudi zaraženi kugom današnjice – ravnodušnošću – treba svjetlo evanđelja! Svakog iskrenog vjernika moraju ove riječi dirnuti i potaknuti, ne samo na promišljanje, nego i na djelovanje u tom smjeru da u svoju sredinu donese malo više evanđeoskog svjetla, evanđeoske borbe i radosti, jamačnosti, ljekovitosti, evanđeoskog preobražaja. Jer nije i ne može biti vjernički stav takav da ravnodušno prolazi pokraj nepravde, da šutke promatra ponižavanja ljudskosti, da ne diže glas za istinu, da se ne bori za poštenje. Vjernik se ne može niti ne smije naviknuti na zlo, biti sretan pokraj nesreće svojega bližnjega. Proročke su papine riječi koje trebaju dirnuti svakoga od nas: „Svijet treba svjetlo evanđelja.“ Ali što to znači? Gdje se to svjetlo može upaliti?
Htio bih da nam i ova svečana akademija pomogne u tome, da nam vrijeme provedeno ovdje nebude uzaludno??? Neka nam bude poticaj!!!
Neposredno nakon Gospodinovog uzašašća na nebo, utisnut je u srce svakog vjernika poziv kao poticaj, molba i molitva: „Što stojite i gledate u nebo?“ (Dj 1,11) Taj se poziv zrcali i u Papinim riječima i neumorno traga za odgovorom u našim srcima. Taj nas poziv, ako smo istinski vjernici, mora ponukati na aktivno i zauzeto svjedočenje i nasljedovanje. Jer nije Krist rekao „stojte i čekajte što će biti“, nego „idite“ i „navješćujte evanđelje“. „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje. I ako sluša učitelje, čini to jer su svjedoci.“ Istaknuta misao bl. pape Pavla VI. odlično proniče potrebu današnjega društva koje vapi za iskrenim svjedocima. Vjerodostojnim nasljedovateljima Isusa Krista koji će čuti poruku koju je još sv. Augustin naglasio: „Bilo što da pripovijedaš, čini to tako da onaj komu govoriš slušajući – vjeruje, vjerujući – nada se i nadajući se – ljubi.“ To je ključ koji u mladom čovjeku otključava riznicu povjerenja. Istinsko vjerovanje i obrazloženje u što točno vjerujemo, kome precizno vjerujemo? To je mladima potrebno kako bi se oduševili za nasljedovanje Isusa Krista i svojom snagom, nadahnutom Duhom Svetim, preobražavali svoje sredine.
Promišljajući o ovim riječima i vjerodostojnosti svjedočanstva, u mislima mi se iskristalizirao lik pape Franje, njegov život i djelo, a posebno njegove riječi koje je zapisao u vlastitoj mladosti, neposredno prije svećeničkog ređenja, u svojoj osobnoj ispovijesti vjere:
„Želim vjerovati u Boga Oca koji me ljubi kao sina i u Isusa, Gospodina koji je izlio svojega Duha na moj život da me razveseli i tako me odvede u vječno kraljevstvo života. Vjerujem u svoj životni put koji je prostrijelio pogled Božje ljubavi i dana 21. rujna doveo me na susret kako bi me pozvao da ga slijedim. Vjerujem u svoju bol, neplodnu zbog sebičnosti u koju se sklanjam. Vjerujem u bijedu svoje duše koja je proždrljiva i nije sklona davanju. Vjerujem da su drugi dobri i da ih trebam ljubiti bez bojazni, nikada ih ne izdati da bih sebi našao sigurnost. Vjerujem u redovnički život. Vjerujem da želim silno ljubiti. Vjerujem u svakodnevno umiranje koje žeže, koje izbjegavam, ali koje mi se smiješi i poziva me da ga prihvatim. Vjerujem u Božju strpljivost, ugodnu, divnu poput ljetne noći. Vjerujem u Mariju, moju Majku, da me ljubi i da me nikada neće ostaviti sama. I čekam iznenađenje što ga donosi svaki dan, u kojem će se očitovati ljubav, snaga, izdaja i grijeh koji će me pratiti sve do konačnog susreta s tim predivnim licem za koje ne znam kakvo je, koje stalno izbjegavam, ali koje želim upoznati i ljubiti.“
Želimo li danas na Papin dan progovoriti o Papi i njegovim poticajima, o Papinoj privrženosti prema mladima, osobito o duhovnim zvanjima, smatram da je važno, vrijedno i svrhovito razmotriti ove riječi s početka njegova svećeničkog života. Ono što u njima prvo plijeni pažnju jest posvemašnja iskrenost, toplina, srčanost, otvorenost, vjera i nada. To jesu apstraktni pojmovi koji, ako nisu njegovani stvarnim životnim situacijama, lako mogu postati prazno slovo na papiru, ali ako je u njima utemeljen stvaran život, onda njihovi plodovi zaista mogu činiti velike stvari. Često s raznih strana možemo čuti kako je suvremen svijet težak, kako nema sluha, kako je naporno i mukotrpno boriti se za tračak istinskog svjetla u sve gušćem mraku koji nas pritišće svojim beskompromisnim ravnodušjem prema krajnostima u koje ljudi hrle ne razmišljajući o posljedicama, želeći zadovoljiti svoje sebične ciljeve. Možda je najteže u današnjem svijetu upravo ono što zvuči najlakše – biti normalan. U tom smjeru upućena je i Papina kritika suvremenom društvu i današnjim vjernicima. Kaže: „Osudili smo našu mladež na ne pruženja prostora uključivanja u realnost (…) dužni smo mladima (…) Ako želimo budućnost u kojoj će se osjećati dostojno, onda ih moramo stvarno uključiti.“ Ta stvarnost, normalnost, realnost, u suvremenom svijetu često izmiče pod teretom stresnog, užurbanog načina života, medijskog terora, tehnološke nametljivosti, pretjeranog materijalizma i drugih novovjekih dostignuća koja guše onakav način života kakav sve češće priželjkujemo, a sve rjeđe živimo.
Osluškujući aktualne potrebe današnjice, koja kao da one vrijednosti koje promiče evanđelje čak i priznaje, ali umjesto da ih živi, od njih stvara spomenike, groblja na kojima ih se tek s dostojanstvom prisjećamo, ali kada krenemo na posao, u društvo, u školu, među druge ljude, okrećemo kaput na drugu stranu, Papa Franjo najavio je da će u listopadu 2018. g. započeti zasjedanje 15. redovne biskupske sinode kako bi se razmotrila tema: “Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“. Napominje da zajedno s biskupima želi još više biti „suradnik radosti” mladih (Usp. 2 Kor 1,24).
Kaže: „Htio sam da budete u središtu pažnje, jer ste mi na srcu. Pozivam vas da osluhnete Božji glas koji odzvanja u vašem srcu po dahu Duha Svetoga“, napisao je papa u pismu potpisanom „s roditeljskom ljubavlju“. Ta gesta govori nam mnogo o papi Franji, ali govori nam mnogo i o nama samima. Svaki pojedinac, koji je neprocjenjiv i nezamjenjiv dio Crkve, trebao bi se zapitati čime i kako toj svojoj obitelji doprinosi. Izgrađujem li spomenik svojoj obitelji koja je Crkva i njezinom naučavanju, ili doista živim nauk Crkve kojoj je, vrlo jednostavno, cilj stvaranje Kraljevstva Božjega.
Svaki bi se vjernik trebao zapitati pitanje koje i Papa u spomenutom pismu postavlja govoreći o Božjem pozivu u Starom i Novom zavjetu: „Što je, zapravo, Bog htio reći?“ To pitanje stoji na početku procesa razlučivanja i otkrivanja Božjeg plana u životu pojedinca. „Što Bog želi reći!???“
„Mnogi danas govore o Bogu“, zapisao je netko nepoznat, „ali rijetko tko razgovara s njim.“ Na tom tragu možemo razumjeti i filozofsku misao: „Ispočetka sam mislio da moliti znači govoriti. A naučio sam da moliti ne znači ni samo šutjeti. Moliti znači slušati. Tako je to: moliti ne znači slušati sama sebe kako govoriš; moliti znači utihnuti, šutjeti i čekati dok molitelj ne čuje Boga“ (Kierkegaard). Iluzorno je misliti da bez takvog odnosa s Bogom, takve svjesnosti njegove prisutnosti i uronjenosti u molitvu, možemo s njim izgrađivati i obnavljati svijet. Činiti ga boljim, ljepšim, zbog naših bližnjih, prijatelja, obitelji, djece, unuka, zbog Božjega kraljevstva. Kad takva čežnja ne bi bila utisnuta u naše duše, srca i umove, ne bi imalo smisla živjeti, boriti se, skrbiti, mučiti se… Ali Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. On je u naše svijesti utisnuo takvu ljubav prema životu kakvu i sam gaji prema svojem stvorenju. Ne možemo, ako smo vjernici, okrenuti leđa stvarnosti, istini, smislu. Ne možemo bježati od potrebe svijeta za svjetlošću evanđelja. Ne možemo se oglušiti kada vidimo nepravdu, patnju, ravnodušnost. Nemamo pravo, stojeći pred križem, gledajući Kristovo probodeno srce, zatvoriti svoje oči i srce za onošto je Njemu na srcu.
Papa često podsjeća da „zvanje dozrijeva na njivi koja je dobro obrađena uzajamnom ljubavlju i u okviru istinskoga crkvenog života“. Moramo svi postati toga svjesni. Ne možemo očekivati da će mladi sami po sebi razaznati svoje putove, izabrati prave putove, izgrađivati se, da će rasti i mijenjati umorni svijet bez naše podrške i potpore. Jer nerijetko slijediti Isusa Krista znači ići protiv struje, zapriječe se nevolje, brige i svjetovne čari. Sve te teškoće lako mogu obeshrabriti skrećući čovjeka na naizgled udobnije putove, ali istinska je radost pozvanih u vjerovanju i u iskustvu da je On, Gospodin, vjeran. A to iskustvo mora rasti skupa s mladima. Tada će oni s Bogom moći otvoriti srce za velike stvari. Kao što je upozoravao i sluga Božji Franjo Kuharić: „Cvijeće ne raste u hladnjaku“, i Papa poziva biskupe, svećenike, redovnike, redovnice, kršćanske zajednice i obitelji da dušobrižništvo zvanja usmjere u tom smjeru, prateći mlade na putovima svetosti koji zahtijevaju „pedagogiju svetosti“ koja je u stanju prilagoditi se ritmu svake pojedine osobe kako bi ona mogla živjeti plodonosno.
„Koliko ćemo se bolje znati sjediniti s Isusom u molitvi, uz Sveto pismo, Euharistiju i sakramente, toliko će više u nama rasti radost suradnje s Bogom. A rod će biti obilan, razmjeran milosti koju ćemo u poslušnosti znati primiti u sebe“, napomenuo je Sveti Otac u poruci za Svjetski dan molitve za duhovna zvanja.
U slici bunara možemo lijepo približiti ovakav odnos koji je neophodan. Zdenac (ili bunar) predstavlja mjesto susreta i komunikacije, ali i dijeljenja, odmora i spokojnog razgovora. Kroz njega se ostvaruje sinteza neba i zemlje. Zdenac kao ogledalo fizičke dubine postaje ogledalo dubine duše. Predstavlja izvor ispunjenja želja, simbol je obilja i izvora života, plodnosti, bogatstva, mladosti, znanja, odnosno spoznaje, i vječnosti. U njegovim dubinama skriva se istina, u njegovoj vodi može se i ogledati te tako saznati istina o sebi samome. On čuva vrijednosti za kojima traga današnji svijet, a osim toga, daje svježinu, okrjepu, čistoću, snagu i vedrinu za hrabar, radostan, dobar i ispunjen život i suživot. Ali sam po sebi, uz sav značaj koji pohranjuje i označuje, bunar neće vodu, koja je oduvijek simbol života, dati potrebnima. I bunaru treba ruka koja će tu životodajnu vodu zahvatiti i dati žednome. Mislim na Jakovljev zdenac i susret nakon kojega je Samaritanka, upoznavši Isusa, unatoč svim nevoljama koje bi je mogle snaći, pohitala obavijestiti ljude da je ondje kod bunara Onaj koji poziva, koji može dati ono za čime čezne svako ljudsko srce.
Sa stavom divljenja pred Božjim djelima, zahvalnosti pred ljubavlju kojom pretječe naše potrebe i u klanjanju pred Bogom, moći ćemo razumjeti da se „Bog ne objavljuje na izvanredan i začuđujuć način, već u svakodnevici našega života. Tu trebamo naći Gospodina, tu se on objavljuje, tu našem srcu očituje svoju ljubav, tu – u dijalogu s njim u životnoj svakodnevici, mijenja naše srce“ (Papa Franjo). Takav poticaj pape Franje upućuje nas na spomenutu nužnost koju želim naglasiti govoreći o duhovnom pozivu, mladima i vjeri. To je ujedno i odgovor na ključno pitanje s početka: Gdje se svjetlo evanđelja može upaliti? – U svakodnevici našega života. I Bog, i svijet, a napose mladi trebaju prave, iskren svjedoke. Riječima bl. Alojzija Stepinca: „ne računaju s trskama nego s pećinama, s muževima (i ženama), koji su na mjestu i neće sagnuti koljena pred lažnim duhom vremena koje je protivno Bogu.“
Postoji priča o čovjeku koji je tisuću puta udario ogromnu stijenu velikim čekićem i ona se nije slomila niti nakon tog tisućitog udarca. Htio je odustati. Ali tko zna zašto, odlučio je udariti još samo jednom, posljednji put prije nego pođe kući. Udario je snažno i stijena se razbila u tisuće sitnih komadića. Nije se stijena slomila zbog tog jednog, posljednjeg udarca, nego zbog onih tisuću prije njega. Nikad ne odustajmo. Ne moramo mi premještati brda. Mi moramo premještati staze jedni prema drugima. To je poruka koju želim utisnuti u vaša srca. To je misao koja se iznjedruje iz svega što papa Franjo govori i čini kao „suradnik mladenačke radosti.“
„Isus je sažeo svoje poslanje u davanje života: ‘ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.’ Slava je Božja čovjek pun života.“ To je čovjek nade. Papa Franjo rekao je da se lako može dogoditi da se nadu pobrka s vedrim, dobrim raspoloženjem, s pozitivnim stavom, ali nada je nešto drugo: „Nešto više! Za kršćanina, nada je Isus osobno (…) Nada nije u optimizmu, nego u Isusu Kristu.“ Zato vam danas na Papin dan, iznad svega, riječima pape Franje koje je uputio mladima, želim ostaviti poruku ohrabrenja. „Nije cijeli kršćanski život radost. Ima suza i patnje. Problema ima preko glave, ali Isus nam veli: „Ne boj se!“ Da, bit ćete žalosni; plakat ćete, a svijet će se radovati, oni koji su protiv vas… Ima i druga žalost. Kad idemo krivim putem. Kada kupujemo svjetovnu radost i veselje, radost grijeha, a nakon toga u sebi osjećamo prazninu, osjećamo žalost. Kršćanska je radost, naprotiv, radost u nadi, koja dolazi… Neka Gospodin svima udijeli radost u nadi. A mir je znak te radosti. Mir je sjeme radosti u nadi. Slijedimo Isusa. Idimo za Isusom, slijedimo ga, ali znajmo da nas on prati i stavlja nas na svoja ramena: tu je naša radost, nada koju trebamo pronositi ovim našim svijetom. Molim vas, ne dajte da vam ukradu nadu! Ne dajte da vam ukradu nadu! Nadu što nam je daje Isus, koji nam veli: „Ne boj se!“ Neka Gospodin učini da to shvatimo.“
vlč. Ivica Cujzek