Prigodom proslave Papina dan 13. ožujka 2018. godine euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali predslavio je mons. Juraj jezerinac, vojni ordinarij u miru. Uvodnu poruku i homiliju biskupa Jezerinca donosimo u nastavku.
Draga braćo svećenici, časne sestre, dragi bogoslovi, dragi očevi i majke dragi mladi!
Crkva danas slavi Papin dan. Veliki štovatelj i zaljubljenik pape bio je najnoviji naš blaženik i utemeljitelj Križarske organizacije, dr. Ivan Merz. On je 1925. godine prvi pokrenuo proslavu Papinog dana.
Gotovo da i nema susreta, bilo pojedinačnog ili zajedničkog, posebno službenog, a da se Papa Franjo ne preporučuje u molitve. To i mi danas rado činimo.
Molimo za Papu Franju da ga Duh Sveti nadahne i jača u upravljanju kormilom lađe, Crkve naše.
Homilija:
Kada je blaženi Ivan Merz, utemeljitelj Križarske organizacije, odlučio predložiti da se u Crkvi slavi Papin Dan, bio je to milosni trenutak. Zašto? Razumjet ćemo ovo ako znademo da je to vrijeme jakih intelektualnih napada na Crkvu s teškim političkim posljedicama.
Merz je shvatio kako je važno spominjati se nekih događaja, posebno s područja vjere, i vjerskih istina, koje su od velike važnosti za život Crkve i vjernika. To također vrijedi i za Papin dan, kada razmišljamo o poslanju i o ulozi Kristovog nasljednika ovdje na zemlji.
Papa Franjo izabran je za papu u 77. godini svoga života, na današnji dan, 13. ožujka 2013. To je razlog da se slavi Papin dan upravo danas, na dan njegova izbora. Ove godine slavimo petu obljetnicu njegovog papinskog služenja Crkvi u svijetu.
Papa Franjo rado upotrebljava riječ „sjećanje“, i time nam poručuje da se ne zaboravljaju događaji koji su veoma važni u osobnom životu, a posebno u povijesti Crkve, koji su je obilježili, bilo u njezinoj patnji, bilo u radosnim trenucima vjerničkog života.
„Sjećanje“, o kojem govori papa Franjo, odnosi se također i na događaj kojeg sigurno ne možemo mimoići, kojega kao vjernici ne možemo na današnji dan ne spomenuti, a to je upravo događaj izbora prvoga pape Petra. Ovo nas „sjećanje“ vraća na naše sigurne temelje i sigurnost u Onoga u koga smo povjerovali. To nam sjećanje daje povjerenje u Isusovu Riječ, koja se čita i meditira te naviješta prigodom svake svete Mise, uvjereni da to nije ljudska već božanska riječ.
Isus je upravo svojom riječju uspostavio službu papinskog služenja, rekavši Petru: „Ti si Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“.
O toj snazi Božje riječi govori nam i današenje evanđelje, koje spominje čovjeka koji je bolovao 38 godina.
Isus je na čudesan način izliječio bolesnika i time je pokazao da ima u sebi ne samo božansku snagu, nego da je i pravi Bog koji je postao čovjekom. Kad su mu Židovi predbacili zašto liječi subotom, koja je bila za Židove Bogu posvećen dan, Isus je tu primjedbu zanemario jer mu je čovjek važniji od subote i time je rekao da je On gospodar subote. A bolesniku, kojeg je ozdravio, rekao je: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!“ (Iv 514).Tim je riječima evanđelist Ivan, koji je napisao današnje evanđelje, pokazao da Isus ima vlast opraštati grijehe, a to može učiniti samo Bog. Ovo čudesno ozdravljenje, ovo događanje „subotom“, ovo oproštenje grijeha- govori nam da je naš Gospodin Isus pravi Bog, jer čini djela Božja, ali i da je pravi čovjek, jer je sav bio za čovjeka.
Braćo i sestre!
Da bi ovakav Isus bio i dalje prisutan među nama i s nama, na nama svojstven (vidljiv) način, da bi mogao nastaviti svoje djelo, koje mu je povjerio Otac nebeski, odlučio je postaviti na čelo Crkve apostola Petra, jamčeći mu svoju trajnu prisutnost: „Ja sam s vama do svršetka svijeta…“
Isus nije postavio mudre i silno pametne ljude, nego siromašnog ribara Šimuna. Šimun, kome je Isus dao ime Petar, nije završio nikakve škole, osim što je naučio bacati mreže za lov ribe. Isus je izabrao ovakvoga Petra kako bi pokazao da snaga Crkve ne ovisi o čovjeku, da Crkva nije ljudska nego božanska ustanova; da će ona vječno trajati, da ju nitko ne može uništiti, unatoč svih pritisaka i progona, pa i vlastite slabosti.
Konstanta Crkve kroz povijest upravo je njezina izloženost navalama zla i njegovoj razornoj moći. Ono nekada i prodre u Crkvu i tako ju razara iznutra, a sigurno je ovo: ne može nadvladati Crkvu, jer je sazidana na Petru, utemeljena je na toj Stijeni. To je pokazala i dvije tisućljetna povijest.
O tome papa Benedikt XVI. reče: „Gledajući čisto povijesno, papinstvo je uistinu začuđujuća pojava. Ono se zadržalo 2 tisuće godina, što je samo po sebi neshvatljivo. Rekao bih da je jedna od tajnih, iza koje se krije nešto veće.. postojanost papinstva nešto je što čovjeka zbunjuje i nameće pitanje.. Prema svim povijesnim vjerojatnostima trebalo je propasti ne samo jedanput.. Iza toga stoji neka druga moć. I to je upravo moć koja je dana Petru. Sile podzemlja smrti, neće nadvladati Crkvu“ (Ratzinger Bog i svijet str 315).
To nam govori papa našega vremena, čovjek koji je iskusio silnu moć zla i njegov prodor u Crkvu. Čovjek koji je iz vjere procijenio da je njegova ljudska dimenzija preslaba da bi se mogao nositi sa zahtjevima vjere u odnosu na moć zla. Zato je i abdicirao i ponudio Crkvi da bira Petra prikladna ozbiljnosti vremena.
Braćo i sestre!
Isus je predao svu vlast Petru i njegovim nasljednicima, odnosno Crkvi, riječima: „Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje“ (Iv 21, 15-17). Papinstvo je, dakle, u svojoj biti božanska, a ne ljudska ustanova. To je vjerovala Crkva od svojih prvih početaka, to je vjerovala Crkva u Hrvata, kad je početkom 7. stoljeća stupila u krilo Katoličke Crkve.
Isus Krist je predao prvom papi Petru i njegovim nasljednicima trosruku vlast: Upravnu, sudačku i učiteljsku. I oni tu vlast vrše i danas, neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti ili političkom ustroju društva.
Rekao sam: upravnu vlast.
To znači da papa ima pravo, neovisno o bilo kojoj ljudskoj vlasti, postavljati biskupe, sazivati sabore, uvoditi i ukidati crkvene redove, slati misionare u sve krajeve svijeta.
Papa vrši u Crkvi vrhovnu sudačku vlast.
Tako da je on zadnja instanca u sporovima vjernika i pravorijeku Crkve s obzirom na predmet vjere, osim u slučajevima Koncila.
On ima vrhovnu učiteljsku vlast.
On je učitelj vjere Crkve; on je čuvar vjerovanja Naroda Božjeg i jamac sklada vjere Crkve s naukom svetih Evanđelja.
Takvu je, dakle, Isus predao vlast Petru i njegovim nasljednicima. Stoga je svaki slučaj uzurpiranja vlasti u Crkvi pomalo smiješan, da ne kažem tragičan.
Spomenimo slučaj blaženog kardinala Stepinca koji je imao hrabrosti oduprijeti se bivšoj ateistčko-komunističko vlasti, uz cijenu života, da sačuva jedinstvo Crkve. Naime, njihova je namjera bila osnovati hrvatsku nacionalnu Crkvu. A to nisu mogli podnijeti nego su izmislili lažnu optužnicu protiv njega, kako bi se mogli, posebno pred svijetom opravdati.
Braćo i sestre!
Ljudi Crkve imaju dužnost propitivati sebe i druge o prikladnosti izričaja vjere i nauka Crkve, ali ono što ne smije biti dovedeno u pitanje je odnos povjerenje, poštivanja ljubavi prema Crkvi i Petrovu nasljedniku. To je velika istina blaženog Alojzija Stepinca.
Dok je istina o njemu bila okovana i mržnjom zamračena, mržnja i laž nisu mogle uništiti to svjetlo, jer je preveliko da bi ga tama mogla prekriti.
Mnogi od vas sjećaju se događaja kad je sveti Papa Ivan Pavao II., kao Kristov nasljednik, došao u Mariju Bistricu i proglasio zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca blaženim. U trenutku proglašavanja kardinala Stepinca blaženim, mnoštvo vjernika, okupljeno u Mariji Bistrici, radosno je slavilo proglašenje kardinala blaženim. Za to vrijeme, dok su se sunčeve zrake probijale kroz oblake i obasjavale oltar, imali smo dojam da je to bila Božja potvrda za istinu nevinosti i svetosti osuđenog i oklevetanog pastira zagrebačke Crkve Alojzija Stepinca.
Braćo i sestre!
Gospodin Isus je zajamčio opstanak Crkve, unatoč svim nevoljama i našim grijesma, koje ne možemo zanijekati. To je stoga što Crkva nije tu za sebe i radi sebe već je ona Božje sredstvo, koja okuplja i usmjeruje ljude prema Bogu, pripremajući ih za trenutak kad će Bog biti sve i u svemu. (1 Kor 15,28). Kad bi Crkva bila tu samo radi sebe, bila bi suvišna.
Zbog toga će nailaziti na teškoće, progone i mučeništva. „U svijetu ćete imat žalost, ali vaša će se vaša žalost pretvoriti u radost… Molite i dobit ćete da vaša radost bude savršena“, (Iv 15, 20.22..24), poručuje Isus.
Braćo i sestre!
Kako već rekoh, povijest pontifikata sadašnjeg pape Franje započela je povlačenjem pape Benedikta XVI, zbog njegove iscrpljenosti. Iako su različite osobnosti, i jedan i drugi osvjedočeni su u istinu Isusa Krista, u njegovu Radosnu vjest. I jednom i drugom želja je da probude vjeru i veći interes za Isusa Krista i njegovu Crkvu.
Za razliku od pape Benedikta XVI. koji je svojim knjigama, posebno o Isusu Kristu i svojim navještanjem Evanđelja, ušao u dubinu vjere, papa Franjo želi predstaviti Krista na jedan jednostavan, a opet privlačan način. On želi prikazati Crkvu kao majku koja vodi brigu o svakom djetetu. Zbog te jednostavnosti osvaja sve više ljude ne samo katolike, kršćane, nego i ljude drugih vjera i nevjernike.
S obzirom na njih dvojicu, nameće mi se slika Pavla i Petra: Pavao, tumač istina vjere, Petar svjedok Isusove jendostavnosti. Obadvojica pak zaljubljeni u Gospodina Isusa, tako da će i život položiti za njega.
Kad papa Franjo govori o Crkvi, želi ju približiti svakom čovjeku. Za Crkvu kaže: „Crkva započinje u srcu Isusovom. Crkvu vodi Duh Sveti. Ona nas tjera da idemo naprijed. Ona ne raste ljudskom snagom nego snagom Duha. Crkva nije nevladina organizacija, nego je ona ‘ljubavna priča’. Crkva nije kulturna, religiozna ni društvena organizacija. Ona je ispovjedanje da je ‘Isus Božji Sin koji je došao u tijelu’ i bio osuđen na smrt. Mučeništvo je činjenica i ono nam govori da želimo biti sljedbenici križa.“ Papa govori o Crkvi kao našoj majci.
Sigurno je da je govor pape Franje, govor za današnjeg čovjeka i to snagom Evanđelja. Isus traži autentičnost. Isus traži ljude ljubavi i oprosta. Isus traži one koji će se zauzimati za druge, umjesto da ih osuđuju.
Kao što papa Franjo toplo govori o Crkvi, on također toplo govori o Majci Božjoj. Ona je „mama koja skrbi za Crkvu, koja nosi Isusa, najveću našu radost, koja nas uvijek vodi k njemu. Njoj redovito upravljamo svoju molitvu“.
Eto, to je papa Franjo. Iako nam se poneki puta čini, a neki to pretvaraju u krivovjerje, da su mu potezi i riječi neuobičajene, on to čini iz ljubavi prema Isusu Kristu. On jednostavno osvaja svijet.
Dobivamo poneki puta dojam da se papu Franju želi suprostaviti našoj Crkvi, posebno biskupima. Tome nećemo nasjesti jer odviše volimo Papu i Crkvu. Nikada ne gubiti povjerenje u Isusa Krista i njegovu Crkvu. Ovdje vrijede riječi kardinala Stepinca koje je uputio vjernicima:
„Ostanite dakle pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara“.
I na kraju, molimo za Papu Franju da ga dobri Bog obdari snagom da i dalje sretno upravlja lađom, Kristovom Crkvom i vodi vjernike prema konačnoj destinaciji, prema kojoj svi mi putujemo.
Braćo i sestre!
Ako bismo ukratko htjeli sažeti lik i pothvate pape Franje, čini mi se posve umjesnim istaknuti sljedeće:
Prvo: Prihvaća i naviješta evanđelje kao istinsku radost, slobodu i spasenje čovjeka. Isus za papu Franju je Sin Božji koji danas spašava, ozdravlja, prašta i ljubi.
Drugo: Njegova slika čovjeka je utemeljena u čovjeku – sinu Božjem, slici Boga u kojeg vjerujemo. Zato papa Franjo ne trpi bilo kakvu diskriminaciju glede čovjeka: osuđuje zlo, ali spašava čovjeka.
Treće: Svoje poslanje živi kao jedan od najednostavnijih ljudi našega vremena: nije obuzet ni izgledom ni ugledom. Slobodan je u sebi, jer kroči stazom Učitelja.
Četvrto: Njegov odnos prema povjesti, je odnos traženja istine i svjetla, ali nije podložan pritisku medija, koji uglavnom kolebaju slabe. Sigurni smo da će u tom svijetlu zablistati i naš blaženi kardinal Stepinac, čije lice već previše blate oni koji su protiv povijesne istine.
Budimo strpljivi i radujmo se u Gospodinu. Amen.