U ono neko, davno vrijeme, sjedim na prozoru bogoslovije, sam, u mraku. Društvo mi pravi cigareta koja mi je u studentsko vrijeme postala najbolji prijatelj i… nekoliko sjenki kipova svetaca što su se prostirale sa zidova hodnika, pod slabo prodirućim zrakama vanjske rasvjete oživjele, kao da me žele dohvatiti i povući k sebi na zid. Kao da i one progovaraju taj zov svetosti koji kao nakovanj pritišće misli u mojoj glavi od prvog dana kako sam kročio u ovu staru i stamenu instituciju. Stvoriti nešto od sebe…
Ta rečenica mi već mjesecima odzvanja u glavi. Ona puni usta svim mojim profesorima i poglavarima. Svi ponavljaju samo to: „Stvori nešto od sebe…“ Znam, želim, ali… pustinja… pustinja u glavi, u srcu. Što sam? Tko sam? Kako? Sve se čini tako teško jer ne vjerujem da to ja mogu. Tako je teško učiti, moliti. Zašto je to tako teško? Odmah mi odzvanjaju očeve riječi kada bi došao sa posla i našao me za knjigom: „Zar nije lakše sjediti tako u fotelji i učiti nego vani sad na kiši raditi“? Da je sad ovdje i da mi to kaže tako bi mu buntovno odbrusio: „Nije!“. A znam da je. Ali pustinja je problem. Nikako se te žive vode napiti. Tražim je već dugo i evo, već sam godinu dana ovdje i još je nisam našao. Pustinja i dalje. Mislim da sam čak više gluposti napravio otkako sam ovdje negoli nešto dobro sa svojim životom, osim što sam pročitao po nekoliko zaista dobrih knjiga. Ali i od njih sada u glavi… ništa. Sunce me je već dobrano ispržilo do iznemoglosti u toj pustinji. Razmišljam kako su prvi mistici bježali baš u pustinju. Kako ironično. Ta i monoteizam je nastao u pustinji. Ljudi su pronalazili Boga u pustinji već tisućama godina, a ja je osjećam u svom srcu i ne osjećam zapravo ništa, samo ogromnu prazninu. Isuse, gdje si?
Dvije godine kasnije sjedim u kapelici bogoslovije. Promatram kako se vitraj Srca Isusova poigrava sa zrakama sunca koje kroz njega prolaze. Jednu po jednu skuplja i oživljava to srce i one više nisu zrake sunca već zrake života. Vitraj im nije oduzeo od njihove jačine, već kao da je dodao, kao da su sada jače, svjetlije. Opet se poigravaš sa mnom, Isuse. Do mene sjedi duhovnik. Gnjavim ga i dalje sa jednim te istim pitanjima. Kako mu već nisam dojadio? Da sam na njegovu mjestu, davno bi se mene odrekao, ali on nije. (Hvala mu!) Strpljivo me sluša. „Još uvijek pustinja…“ – govorim. „Dosadne su mi te napisane molitve. Želim razgovarati s Bogom kroz svoje riječi, a ne kroz tuđe. Želim Boga čuti. Zašto ga ne čujem? Zašto mi ne govori? Da li mi on uopće govori? Da li je to moguće? Kako da naučim slušati?“ Moja pitanja jednostavno nemaju kraja. Sam sam sebi već dosadio, stalno ponavljam jedno te isto. Jadan čovjek. Strpljivo mi odgovara. „Bog nam svima govori. Samo treba znati slušati. Govori nam kroz druge ljude. Kroz događaje. Kroz prilike i situacije. Moraš i gledati i slušati i razmišljati o svemu što ti se događa. Moraš se potpuno otvoriti svemu što te okružuje. Bog progovara svakodnevno.“ Nisam bio zadovoljan s odgovorom. Pokušao sam to sve, ali nisam pronašao izvor. Pustinja je i dalje vladala. Vidjevši kako sliježem ramenima, dometne: „Ako misliš da ti je teško idi služi beskućnike u pučku kuhinju, idi napuštenoj djeci, idi hendikepiranima i invalidima. Osjeti kako je njima pa onda razmisli kako je tebi.“ Osjetivši odlučnost u njegovu glasu malo sam se posramio i brzo mu zahvalio na razgovoru te sam žurno izašao iz kapelice. Imao je pravo. Znao sam pomagati drugima, ali nikada nisam zapravo osjetio kako je onima kojima je zaista teško. Donosim odluku angažirati se kao volonter u pučkoj kuhinji i u domu za napuštenu djecu. Već nakon nekoliko susreta sa beskućnicima i napuštenom djecom u mojoj pustinji je počela padati kiša. Počele su se formirati rijeke, jezera, a zatim i mora. Usred pustinje nikao je i jedan svjetionik, dočekujući svu tu silnu vodu i rasvjetljavajući put kuda i kako moram kročiti da se ne utopim. Zamijenio sam pustinju nepreglednim morem i iako sam se bojao dubine, pronašao sam hrabrosti da se otisnem i plovim, čvrsto vjerujući svom svjetioniku. Sjećam se osjećaja ushićenosti, novootkrivenog samopouzdanja, hrabrosti i želje da učinim nešto radi čega će i drugi biti sretni, a ne samo ja.
Dakle, dugo me je mučila ta pustinja dok nisam shvatio da je upravo pustinja mjesto mogućnosti, mjesto povoljnih prilika. Čini se da je mrtva, ali ima potencijal za život. Zato su ljudi otkrivali Boga upravo u pustinji, jer su tamo bili lišeni svih drugih utjecaja. U pustinji si samo ti, veliko ništa i onda…Bog. I ništa ti ne zaklanja pogled da Ga ugledaš. Kada gledam svijet, suvremeno društvo u kojem živimo, zapažam iluziju ogromnih prepreka koje nam sprječavaju da vidimo Boga. Sve izgleda kao da je puno života, ali kada se pomnije pogleda, nema ništa osim suhe, kamenite divljine koja čeka da se preobrazi. Ja želim izgraditi svjetionik u toj divljini. On mora biti nešto što ljude privlači, mora zračiti opipljivom svjetlošću. On mora biti poseban. U svijetu koji pati od svjetlosnog onečišćenja, gdje postoji toliko mnogo jarkih svjetlosti koje privlače ljude na umjetan i površan način, moj svjetionik mora stvoriti i emitirati svjetlost koja se zadržava i sjaji i onda kada se sva druga svjetla rasprše i nestanu. Svjetlo mog svjetionika mora osvjetljavati ne samo vanjštinu moga života, nego i dubinu mojega srce, omogućavajući mi da se spoznam kao što me Bog poznaje. To mi omogućuje da gledam ljude Isusovim očima. Pomaže mi da svoj obični život, život pustinje, pretvorim u izvanredan život. Taj svjetionik ne može izgraditi nitko drugi osim mene. Isusovo svjetlo mora se prvo pojaviti u meni i na meni kako bi me učinilo sposobnim poznavati sebe. Moram vjerovati da me Bog ne vodi samo k misterioznom novom životu u budućnosti, nego da mi treba ovdje i sada da upalim njegovu svjetlost u pustinji našega modernog svijeta, kako bi pomogao ljudima da otkriju radost i sreću koju Bog želi za sve nas. Neke svjetionike opet, možemo i trebamo izgraditi zajedno, gdje učimo i pomažemo jedni drugima kako držati upaljenim svjetlo koje svijetli da bi ga cijeli svijet vidio.
U vremenu smo iščekivanja susreta sa Isusom. Kada razmišljam kao večeras o vremenu kada sam otkrivao Boga u svom životu, osjetim i znam da sam uspio u svom srcu za Isusa izgraditi svjetionik, a ne štalice. Ja nemam potrebe sakrivati Isusa. U početku, nisam ga mogao čuti što mi govori jer sam ga htio samo za sebe, dobro povijenog i zaštićenog od drugih pogleda, dokučivog samo mom oku. To očito za mene nije bio put i način. Svjetionik mi je omogućio da nosim Isusa u sebi, ali da u isto vrijeme omogućim da on kroz mene svijetli, da je slobodan činiti što hoće i da je svima vidljiv i da čini ono za što je poslan na zemlju, da osvjetljava, jer On je svjetlo. I toliko mi je puta rekao, a ja nisam čuo: „Ne stavlja se svijećnjak pod stol, nego na stol, da svima svijetli u kući…“. Dok nisam izgradio taj svjetionik nisam imao pravo mjesto za Isusa. Zato ga nisam mogao pravo čuti. Sva sreća da sam uspio vidjeti njegovu svjetlost od drugih svjetionika, baš kako mi je duhovnik rekao, moraš i gledati i razmišljati. Dok nisam naučio kako omogućiti da Isus svijetli kroz mene, nisam ostvarivao svoj potencijal i zaista mogu zaključiti da nisam bio sretan. Kada sam otkrio Isusa u drugima, a to sam mogao tek kada sam ga pustio kroz sebe, kao da sam se pročistio od sve nesigurnosti ovoga svijeta. Više se nisam pitao što će biti sa mnom i kako će biti ovo ili ono. Znao sam samo da moram naprijed.
Izgraditi svjetionik za Isusa u sred svoga srca bio je najveći pothvat moga života. To je projekt na kojem još uvijek radim, nekad brže, nekad sporije, ali nije važno, važno je da On svijetli… jer susret s Njim omogućio mi je da upoznam samoga sebe i da se odvažim voljeti svijet. Ovog došašća svi imamo priliku ponovno se pripremiti za susret s Isusom u ozračju posebnog vremena. Hoćeš li iskoristiti priliku i dopustiti da i drugi kroz tebe upoznaju Isusa onako kako ti to umiješ kroz druge? Hoćeš li biti nadahnut svijetliti Isusovim svjetlom? Gdje ćeš Ga smjestiti kada dođe? Imaš li za njega pravo mjesto, mjesto u kojemu će On kroz tebe otključati tvoj pravi potencijal? Počni graditi svoj svjetionik, nacrti su svuda oko tebe…
Isuse, želim biti tvoj svjetionik.
Želim biti snažna građevina koja odolijeva svakoj oluji.
Želim biti kupola puna svijetla koje se vidi miljama daleko,
i mnogim izgubljenima pokazuje put do sigurne luke,
do tebe, naše utjehe i nade.
Molim Te, pomozi mojoj nevjeri.
Daj mi snage da mi ruke prestanu drhtati,
daj mi odvažnosti da mi se glas prestane lomiti,
daj mi sigurnosti da mi koljena prestanu klecati.
Ne želim biti savršen, želim samo biti dobar.
Za tebe, za druge, za sve.
Dovoljno dobar da mogu biti nositelj Tvoga svjetla,
dovoljno odvažan da mogu biti svjetlo,
baš onako kako Ti želiš da budem.
Amen.
vlč. Stjepan Škvorc