Kakav li je Božji znak svima nama da se ove godine, upravo na Uzašašće Gospodinovo, slavi i devedeseti nebeski rođendan blaženog Ivana Merza. Na današnji dan prije točno 90 godina Ivan je iz zemaljskog odgojitelja uzvišen u nebeskog apostola hrvatske mladeži.
„Život nije uživanje nego žrtva“ zapisao je Ivan već na prvim stranicama svoga dnevnika – kao da je predosjećao zdravstvene tegobe i ranu smrt, ali i žrtvu koju će biti spreman prikazati za hrvatsku mladež. Još od djetinjstva Ivan je imao problema s vidom koji se s vremenom samo pogoršavao. K tomu se kasnije pridružila i zubobolja. Bolest ga je stalno pratila i često sputavala njegov polet za studij i rad. Zadnju je godinu života ozbiljno pobolijevao. Posljednjih mjeseci zapisao je nekoliko značajnih misli u svoj dnevnik koji je prekinuo voditi još u Parizu. Te nam misli mnogo govore o njegovom duševnom stanju i raspoloženju pred odlazak s ovoga svijeta. Ivan se nikada nije žali na svoje trpljenje već ga je uvijek davao Bogu na slavu. Ono što je Ivana radovalo u takvim trenucima jest majčino obraćenje kroz njegovo trpljenje: „Dosta je velik križ na nama. Dobio sam gnojnu akutnu upalu čeljusne šupljine. Danas mi je izvađen još jedan zub. Mama u silnim mukama. Međutim vidim da dosta rado moli. Sinoć smo stvorili kao zavjet da ćemo, kad god to prilike dopuste, uvijek zajedno moliti krunicu. Čudno: ovo naše trpljenje kao da je stvorilo čudesa u mami, koja dosta lako moli sada i samu krunicu. Sama veli da je danas koju stotinu Oče naša i Zdravih Marija izmolila. Eksperimentalan dokaz kako je trpljenje najjače sredstvo da spasava i posvećuje duše.“ (Dnevnik 13. veljače 1928.) Bolest se tako razvijala da je Ivan dobio akutnu upalu čeljusne šupljine i morao je poći na operaciju. Prije operacije posjetio je svoga duhovnog vođu oca Vrbaneka. Ivan je jasno predosjećao da će uskoro umrijeti i da Bog traži od njega žrtvu života za dobro mladeži s kojom je radio. Ispovjednik ga je u tome samo ohrabrio i utješio koliko je mogao sjećajući se riječi iz Evanđelja o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju da donese ploda što je Ivan već bio prihvatio. Ivan je duševno bio potpuno spreman poći pred lice Božje. Dan uoči odlaska na kliniku sredio je sve svoje stvari i na latinskom jeziku zapisao svoju oporuku. U hrvatskom prijevodu oporuka glasi:
„Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno
potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.
I. M. blažen u pokoju i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.“
Vidljivo je kako Ivan u susret smrti, u susret vječnosti, ide mirne savjesti, bez straha i neizvjesnosti, siguran da će konačno postići vječnu ljubav kojoj je posvetio sav svoj mladi život. Operiran je 26. travnja na Klinici za uho, nos i grlo u Zagrebu (ul. Račkoga 4/Draškovćeva) čija je zgrada postala škola koja sada nosi po njemu ime. Operacija, nažalost, nije uspjela. Ivan je dobio meningitis od kojega je polagano umirao. U nedjelju, 6. svibnja, njegov ispovjednik o. Vrbanek podijelio mu je bolesničko pomazanje. Ivan je bio pri svijesti, ali više nije mogao govoriti. 9. svibnja Ivan je primio telegram iz Rima kojim mu Sveti Otac šalje svoj blagoslov. Tako je Ivan, koji je za života toliko ljubio i štovao Kristova namjesnika, dobio tu rijetku utjehu u posljednjim trenucima. Sutradan, u četvrtak, 10. svibnja 1928. prije podne, u prisutnosti svoga oca i svojih najbližih prijatelja Ivan je prešao u vječne radosti Kristova Kraljevstva.
Vijest da je Ivan otišao u vječni život, munjevitom se brzinom proširila po Zagrebu, a onda i cijelom Hrvatskom. Još istog prijepodneva nakon Ivanova preminuća zvono zagrebačke katedrale navijestilo je njegovu smrt. Bio je učinjen izuzetak, jer zvono obično zvoni kad umre biskup ili kanonik. Iz toga se vidi koliko je Crkva već onda cijenila Ivana i njegov rad. Ogromna je bila bol Ivanovih roditelja koji su u njemu izgubili svoga jedinca i potporu za svoje staračke dane. Duboko potreseni ostali su Ivanovi prijatelji i suradnici kao i sva mladež diljem Hrvatske, Bosne i Dalmacije kojima je Ivan bio idejni vođa. Cijeli katolički Zagreb okupio se u nedjelju 13. svibnja na Mirogoju. K njima su se pridružili i mnogi delegati iz raznih katoličkih organizacija iz hrvatskih krajeva. Računa se da je pogrebu prisustvovalo oko 5000 ljudi. Sprovod je vodio biskup dr. D. Premuš, a po broju i ugledu osoba bio je to sprovod kakvoga Zagreb nije pamtio od smrti biskupa Langa.
Kao što smrt nije bila kraj za Ivana Merza, tako ni ukinuće od strane beogradskog režima nije kraj za Orlovstvo. Naslijedilo ga ja Križarstvo koje je nastavilo ostvarivati duhovni program Ivana Merza, ono je u potpunosti preuzelo onaj duh radikalnog katolicizma što ga je Ivan udahnuo u Orlovstvo, od njega je preuzelo i lozinku Žrtva-Euharistija-Apostolat, koju je odmah pri osnivanju dao Orlovstvu, i njega je uzelo za uzor kojega su slijedili mladi križari. Na koncu i samo ime „Križari“ uzeto je iz njegove baštine prema francuskim Euharistijskim križarima koji su mu se najviše svidjeli među francuskim katoličkim organizacijama. U odnosu na Orlovstvo, Križarska organizacija još se snažnije razvila u svim hrvatskim biskupijama. „Ivan Merz po svome kratkom životu pripada Orlovstvu, ali po ostvarenju svojih ideja pripada Križarstvu. Križarstvo je obuhvatilo sjaj i bogatstvo njegove lijepe duše, njegove neusporedivo velike ličnosti. U Križarstvu žive Ivanovi ideali. U križarstvu govori njegova nauka. U križarstvu je ostvareno njegovo životno djelo. U Križarstvu je uzidan on sam, naš sveti brat Ivan. Sve najbolje, najljepše, najdublje što i danas u Križarstvu imamo, što Križarstvo u sebi nosi i hrvatskoj mladeži daje, sve je to Ivanovo, plod njegova rada, porod njegove duše.“ (Marica Stanković)
Odmah nakon Ivanove smrti pojavljuju se i sličice s njegovim likom za molitvu njegovog zagovora i uvrštavanja među svete. Pišu se mnogi članci i svjedočanstva, a prva biografija o Ivanu izlazi četiri godine nakon njegove smrti. Napisao ju je njegov prijatelj i suradnik, svećenik i sveučilišni profesor dr. Dragutin Kniewald. Glas o njegovoj svetosti više se nije mogao zaustaviti čemu svjedoči natpis koji su mu na grob stavili mladi iz Vinkovaca o prvoj obljetnici njegova prelaska u vječnost: „HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU“. Ime Ivana Merza postalo je ideal, program života i rada cijelom jednom naraštaju mladih koji su krenuli za njegovim primjerom vjernosti Kristu i ljubavi prema Crkvi i Papi.
Ono jedinstveno što na Merzu privlači i oduševljava jest u prvom redu ljepota njegove duše, koja je sva bila puna Boga. Ivan je novim žarom i punom proživljenom sviješću kao laik iznio na svjetlo ljepotu kršćanskih istina, veličinu Crkve kao mističnog Kristova tijela, važnost crkvene nauke za život svakog katolika, vrijednost liturgije za osobni duhovni život, važnost Papinstva za katolike i narode, naglasio je potrebu angažiranje laika u apostolatu Crkve, ali uvijek u suradnji i ovisnosti o crkvenoj hijerarhiji, zalagao se za nepolitičko djelovanje katoličkih organizacija nastojeći da one u prvom redu promiču nadnaravno duhovno dobro svojih članova. Gledajući sve spomenuto jako je teško naći područje vjerskog i duhovnog života u kojem Ivan nije utisnuo svoj pečat.
Djelo Ivana Merza živi i danas u mnogim mladim vjernicima katolicima koji nastavljaju ostvarivati njegovu duhovnu ostavštinu i kojima njegovo ime znači program života i rada. Ivan je uvijek moderan. Ivan je „putokaz suvremenom naraštaju“ (kardinal Franjo Kuharić)!